Matija

Za Antenu M piše: Boban Batrićević

Postoje ljudi koje nažalost nijesi lično upoznao, ali koje ośećaš bliskim kao da ih poznaješ vjekovima. Vežeš se za njihovu sudbinu, pratiš njihovu karijeru i podržavaš, bodriš, prosto im želiš uspjeh. Jedan od takvih ljudi bio je Matija Šarkić. Kao vjerni navijač crnogorske reprezentacije, uvijek sam pratio ponekog našeg fudbalera tokom sezone.

Śećam se prve ludačke generacije predvođene Vučinićem. Ulaziš na Flashscore i gledaš statistike Rome (iako ne navijaš za Romu, nikako ne navijaš za Romu), pratiš Mirkov učinak, minutažu, možda i pogledaš ako imaš vremena i neki highlight ako je dao gol, a davao ih je često. Tu su onda bili još i uvijek simpatični Zverotić, klasa Boske, Savić, Joveta, nezaboravni Džudo.

Kad si u zemljama i gradovima đe igraju naši momci, pričaš s lokalcima o njima, pitaš može li se kako doći do dresa, što misle ljudi o njima. Možda ovo nekome zvuči patetično, ali ko poznaje moj uski krug, zna da smo propuštili proslavu 10 godina mature samo da bismo gledali totalno nebitni i prijateljski meč Crna Gora - Slovenija. Uvijek možeš imati klub koji voliš, ali reprezentacija je svetinja. Taj magnetizam se teško može opisati, on se prosto živi.

Posljednjih godina sam pratio karijeru Matije Šarkića, našeg nasmijanog i sjajnog golmana. Bila je privlačna ne samo njegova impozantna karijera, nego i porodična pozadina. Sin našeg uglednog diplomate i ambasadora Bojana Šarkića i uticajne novinarke Natalie Sarkic-Todd koja piše izuzetne članke za britanski The Battleground. Zapamtio sam njen tekst iz avgusta 2023, a juče ga je sa mnom ponovo podijelio moj prijatelj, "crnogorski Čeh" František Šistek, o Trinaestojulskome ustanku. U njemu Natalie piše o Matijinom đedu, antifašisti i partizanu Aliji i njegovoj braći i njihovoj ratnoj epopeji.

Između ostalog, baš sam zbog toga i pomno pratio Matijinu sezonu u Millwallu. Ko se mogao nadati da će to biti njegova posljednja. Niko! Kao navijaču Chelsea, bilo mi je izazovno pratiti Millwall (taj ludi Millwall iz Green street hooligans), pa i radovati se njegovim uspjesima iako je to u navijačkim vodama svetogrđe. Spona s Millwallom bio je Matija. Kakva sezona iza njega, savršena, krunisana devetim nastupom za reprezentaciju Crne Gore u meču protiv Belgije. Kažu da je španska Marca zapisala "zvjezdani Matija". Izvinite na ličnom, ali ja sam taj meč gledao sa žarom rezultatskog značaja i gotovo cijeli meč govorio - konačno imamo golmana super klase, ovaj momak je budućnost.

Čovjeku se, što naknadno shvati, urežu neki naočigled nebitni momenti, tako je i meni Matijina izjava nakon meča s Belgijom. Kad se nešto neočekivano desi, tada ta urezana memorija počinje isplivavati. Śećam se da se viđelo kako harizmatični Matija zasluženo uživa u fenomenalnom izdanju te da s ponosom, ali bez ikakve nadobudnosti, govori o svojim fudbalskim počecima u Belgiji i druženju s pojedinim belgijskim zvijezdama. Još s onim stranim akcentnom u crnogorskom jeziku - bio je unikatan, neponovljiv, divan.

Vijest da je Matija umro, stvarno me je zatekla. Kažem, bio sam se strašno vezao za njegovu karijeru. Užasna vijest o njegovoj smrti, bolna i tragična za cjelokupni crnogorski sport prekinula je nade da će to biti najuspješnija golmanska karijera u našoj istoriji.
Kažu da pisanje nekrologa ima i terapeutsko dejstvo. Matija se nažalost nikad neće vratiti među stative. Ali nikad neće biti zaboravljen. Prvo, tu je Oliver koji će i dalje igrati i podśećati nas na svog brata. Drugo, dok gođ je navijača reprezentacije Crne Gore, dotle će biti živo śećanje na našu golmansku legendu. A naša himna veli da je vječna Crna Gora, a biće vječna i naša reprezentacija s našim Matijom.

Ostaje nam utješna nada da je Matija na nekom drugom mjestu, srećnijem od našega svijeta i da sada na nekom rajskom travnjaku brani Maradoni i Peleu.
Hvala ti Matija!