Kukavica

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Ne morate biti Nostradamus, ili, svetosavskoj tradiciji poznatiji Tarabići, pa da proreknete budućnost svake javne svinjarije režimskih prvaka. Kad god u javnosti emituju golu mržnju, koja je očito neraskidivi dio njihovog bića, onaj koji usere motku ili je običajno „istrgnut iz konteksta”, ili se njegov tekst čita u pogrešnom ključu.

Ono jeste, naši su fašisti Tomas Pinčon, pa ih morate čitati kako valja i trebuje. Opet, čak i šarlatan Milan Tarot bi prorekao tradicionalni kukavičluk vitezova svetosavlja. Bilo bi zamorno nabrajati sve primjere u kojima su kosovski zavjetnici pojeli svoje riječi.

Da, riječi su eufemizam, ipak smo mi lijepo odgojeni. Nego, dok čitam izgovore povratnika u kukavičluku, Marka Kovačevića, prizivam śećanje na podgoričkog Obilića, izvjesnog Rista, koji je, dok su ga kosovski policajci razvlačili Gazimestanom, okupan suzama kriknuo: „Operisan sam, ljudi, operisan sam!“

Otad, kad god ugledam Munkov „Krik“, vidim nesretnog Rista. Da. Tzv. Ristov slučaj primjenjiv je na gotovo svakom branitelju svetinja i ugroženog srpstva. Da je kukavica Marko Kovačević stao iza izgovorenog na Grahovcu, opet bi to bio skandal, ali bi kukavica Marko Kovačević sačuvao bar gram dostojanstva. Posipanje pepelom, uz klasiku, kojoj ni Vagner ne može na crtu: „Mrzitelji Srba izvrću... Centri moći podvaljuju...“, i tako redom i tome slično, još jednom potvrđuje sav jad i bijedu onih koji će dogodine na Kosovo, opet.

Istorija pamti pogrešne. Ali i pogrešni su često bili hrabri. Iako su umirali u zabludama, iako su umirali u tuđoj i vlastitoj krvi, nijesu bili kukavice. Mnogi od njih. Danas, pogrešni nemaju dovoljno hrabrosti da ponove sopstvene riječi. Kamoli nešto više od toga.

Danas se kukavice odriču samih sebe. Kad bi bar jednom ostali fašisti do kraja, bar jednom, možda bi ih ideološki antipodi manje prezirali. Budući da mi ovih dana počinje sudski proces, jer su me tajkunska knjižarska braća tužakala sudu što sam se poigrao njihovim znakovitim prezimenom, te je ulj postao hulj, a mogao je biti i mulj, razmišljam kako bih śutra stao pred ogledalo, kako bih pogledao u oči svoju porodicu, prijatelje, i sve koje volim, kad bih pred crnom togom, u sudnici koja miriše na tamjan, poricao da sam lopova nazvao lopovom.

Kad bih se odrekao istine, i kad ne bih upitao tajkune-tužibabe: „Kako ljudi bez časti, mogu tužiti nekog za povredu časti, i kako ljudi bez duše, mogu tužiti za duševnu bol?!“ Što bi u tom slučaju od mene ostalo? Vazduh, prah? Ne, gospodo fašisti, mi nećemo u strahu i panici halapljivo gutati napisano i izgovoreno. Nećemo u vatru baciti naše istine.

To ostavljamo vama. Vama, i vašim militantnim svetosavskim bratstvima, bivšim bokserima i kriminalcima, koji u mraku nasrću na ljude. Ne priliči nam, ma koliku cijenu platili. Ljubimo svjetlost dana, mrak ostavljamo vama. A ako nas vaši tužioci i vaše sudije i osude, i kazna je za ljude, i zatvor je za ljude, ako se kazna ne može, ili ne želi platiti. Istrgnutost iz konteksta, i ostale laži, ipak pripadaju vama. Vama, koji vladate, a od straha mrete.