Bogati političar, siromašni politikant

Za Antenu M piše: Nana Berger

Još otkako su ministri u 42. Vladi Crne Gore Milojko Spajić i Jakov Milatović započeli seriju javnih nastupa u duetu, nije bilo teško naslutiti da je ovaj savez kratkog daha. Nekadašnji Jin-Jang dvojac razišao se nakon osnivanja političkog pokreta i dolaska na nove funkcije, Spajić je potom političku „kičmu“ pronašao u liku ministra pravde Andreja Milovića, ali kako je jedan nagli pokret dovoljan da zakomplikuje život, i ovaj savez završio je neslavno. Međutim, premijer ne odustaje od svojih ciljeva, iako već vidno pritisnutih teretom bivših prijateljstava.

Političko i partijsko isticanje dr Saše Mujovića, sadašnjeg ministra energetike i rudarstva, koji je na tu poziciju došao kao nestranačka ličnost sa impresivnom akademskom karijerom ne samo da šalje poruku da Spajićevi saveznici ne mogu biti slobodne individue i da su mu politički ciljevi na prvom mjestu, nego sve liči na još jednu epizodu sa nekim ko će, bez obzira na kvalifikacije i odlučnost, kroz svoju lojalnost platiti cijenu premijerovih ambicija.

Mujovićeva biografija Spajiću je bila motiv za još jedno u nizu neslavnih obraćanja, pa je ovoga puta poručio da „država zavisi od rada malog broja ljudi“ koji su se ostvarili. „Ne možete ni gladni, ni neostvareni u politiku“, poručuje u dobro poznatom stilu, pokazujući da ni ovoga puta uopšte nije promislio o onome što je planirao da kaže, jer da jeste, njegove riječi ne bi se mogle razumjeti kao poruka da samo bogati imaju privilegiju da vladaju, onako poput njegovog političkog idola Donalda Trampa, dok oni sa vizijom, znanjem i idejom, a bez ozbiljnog iznosa na bankovnom računu nemaju što da traže.

U tom obraćanju Spajić ističe sopstveni primjer – bogatog, uspješnog čovjeka koji je ostvario sve karijerne i materijalne ciljeve, a onda se posvetio javnom interesu, poput kalifornijskih penzionera koji se sele u mediteranske zemlje da se bave hobijima i dobrotvornimm radom. Razlika je u tome što su ovi ljudi najčešće u kasnim šezdesetim i sa višemilionskim iznosima na računu, dok se Spajić u Crnu Goru vratio s 32 godine i sa 240.000 eura, iznosom koji se za tri godine otopio na 60.000 eura, prijavivši uz to u januaru 2021. da posjeduje bitcoin tržišne vrijednosti 150.000 eura, koju ni u jednom narednom izvještaju više nije naveo, a koja bi danas iznosila oko 280.000, ali se to nigdje ne pominje.

Dok ovih dana gledamo fudbalere od skoro 40 godina koji ni pored stotine miliona vrijednog bogatstva ne odustaju od svojih igračkih karijera, slušamo priču bivšeg bankara koji je sebe u trideset i nekoj proglasio dovoljno bogatim da mu visina plate više nije bitna. Bogat čovjek, a zvanično ne posjeduje nekretnine – vjerovatno po uzoru na Ilona Maska, popularnog u non-fiction literaturi koju čita takođe bogati pritvorenik o čijoj jutarnjoj rutini i pisanju scenarija za film o sebi RTCG pravi prilog za centralni dnevnik i specijalnu TV emisiju.

Stereotip o mladom, bogatom karijeristi Spajić razbija naglaskom na to da nema ljubavnice, „posebno ne one koje se zapošljavaju u državnoj upravi“, navodeći nas da ne razmišljamo samo o onome što on ima, već i o onome što nema, odnosno onome što posebno nema. Kako se može „posebno nemati“ teško je objasniti i iz logičke perspektive pomoću univerzalnog i egzistencijalnog kvantifikatora, pa čak i iz matematičke, kroz relacije podskupova i teoriju mjere.

Posebno nemanje ljubavnica u državnoj upravi ovdje je, očigledno, u službi filozofskog diskursa i naglašavanja onoga što je uočljivo samo u kontekstu odsustva. Recimo, kada biste greškom ušli u školsku kantinu i po navici naručili viski, smatrali biste suvišnim da vam osoblje kaže „ne služimo alkohol, a posebno ne služimo viski“. Još čudnije bi vam zvučalo kada bi vam konobar u nekom restoranu najavio da će vas uslužiti paf-paf. Ipak, ugostiteljsko osoblje nije bogato i ono uvijek mora da pazi kako se izražava ako im je stalo do posla koji obavljaju. Doduše, nekad ćete i neke od njih čuti kako govore da im je manje važno kolika je plata ako rade na mjestima gdje dolazi klijentela koja ostavlja dobar bakšiš.

Plata nije motiv ni kada ste premijer, koji skromno ističe da mu je sasvim dovoljno tu nekih 1.700 do 1.800 eura mjesečno. Vjerovatno je u pitanju uticaj istočnjačkih kultura u kojima je, osim, kako sam tvrdi, brojnih partnerki, pronašao i smisao u odricanjima od materijalnog na putu ka postizanju unutrašnjeg mira. Uostalom, ne obavlja on posao direktora RTCG da mu je potrebno skoro dva i po puta više, pošto nije nimalo jednostavno neprekidno voditi političku kampanju upakovanu u informativni sadržaj u udarnom terminu. Ovako se politički marketing gotovo neprimjetno finansira novcem građana, pa čelnici PES-a mogu lagodno da žive od svojih, sa funkcionerskog aspekta, skromnih mjesečnih primanja u teoriji, dok u praksi planiraju manevre koji zahtijevaju ogromne finansijske resurse.

A kakva je zaista finansijska konstrukcija programa „Evropa sad 2“ nikako da saznamo. Vjerovatno treba da sačekamo da se završi runda pres konferencija na kojima premijer pominje bliske ljude u daljini – prvo brojne bivše djevojke različite etničke i religijske pripadnosti, potom brata iz Los Anđelesa koji mu poručuje da dođe u Ameriku riječima „što ćeš tamo da te blati svaka tranja“, a zatim i članove porodice koji su rođeni van Crne Gore, a kojima želi da omogući državljanstvo, najavljujući da će biračko pravo steći tek za 10 godina, iako se, po Ustavu ono stiče nakon dvije godine.

Pošto rezultata popisa već pola godine nema, pa nema, reklo bi se da se njihovom objavljivanju traži alternativa, pa je dijeljenje državljanstava savršen mehanizam da se dugoročno onemogući svaki pokušaj vraćanja statusa građanske države Crnoj Gori. U međuvremenu gledaćemo kako na funkcije Spajić postavlja kadar sa četničkom kokardom, poput zamjenika predsjednika podgoričkog odbora PES-a i tehničkog direktora „Puteva“ Bojana Popovića. Izbacićemo nekoliko mimova na društvene mreže i nadati se da u rekonstrukciji Vlade neće biti nikoga iz partija bivšeg Demokratskog fronta, vjerujući da je PES drugačiji samo zato jer nam se njegov lider predstavlja kao kosmopolita, dok on predano radi na tome da ubrzo bude svejedno da li je neko crnogorski ili srpski državljanin, baš kao što je njemu sve vrijeme i bilo suštinski nevažno.