God Help You US – i nama s vama!

Za Antenu M piše: Biljana Jovićević 

U petak ujutro po američkom, kasno sinoć po našem (CET)vremenu, uređevački kolegijum The New York Times-a (NYT), među prvima se javno, od krugova naklonjenih aktuelnom američkom predsjedniku, odvažio da kaže ono što je u prethodnih nekoliko sati bez prestanka  „curilo“ u medije iz „izvora“ bliskih demokratama: „Da bi pokazao da je u službi svoje zemlje, predsjednik Bajden treba da napusti trku“. U prvoj rečinici su ga potom podsjetili da je i sam više puta "ispravno" ponavljao da je na novembarskim izborima „ulog ništa manji nego budućnost američke demokratije“, a potom mu potanko i dobronamjerno objasnili zašto on ne može da je odbrani.  

Objavljeno je to samo koji sat nakon što su 12 autora NY Times-a, dugo očekivanu i još duže najavljivanu predsjedničku debatu na CNN-u, uživo emitovanu širom svijeta,  u kojoj je ulog zaista, koliko god to patetično zvučalo „sudbina američke demokratije“, ko ne vjeruje neka pogleda Trampov „manifesto“ za novi mandat u Bijeloj kući – posložen u Project 2025 - ocijenili, kao što možete vidjeti na screenshot-u ovog teksta („Bog nam pomogao“).

Ili, kako je jasno i sažeto, prokomentarisao na mreži X (bivšem Twitteru), lider liberala u Evropskom parlamentu (EP), nekadašnji belgijski premijer, Gi Ferhovštat (Guy Verhofstadt):

„Gerontokratija je pred našim očima ubila američku demokratiju!“

Ostali, kako to već duže od 24 sata javljaju izvještači svjetskih medija – strani, a posebeno zapadni lideri (zabrinuto i u šoku) ćute i ne oglašavaju se, dok je, kako kažu Putin „prespavao“.

Jutro je uvijek za triježnjenje – ili nije?

Kraj poricanja istine o stanju Bajdena

Establišment Demokratske stranke i njima bliski krugovi, politički stratezi, analitičari i mainstream mediji (izuzimajući FOX) koji su više od godinu dana, a posljednjih mjeseci intenzivno, prozivali i nazivali zlonamjernim, ponekad čak i vrijeđali svakoga ko je ukazivao na očigledno – da aktuelni predsjednik SAD-a, Džo Bajden (Joe Biden), kako se razočarano ote jednom od njih u živom programu nakon debatnog-debakla, 'ima 81 a izgleda kao da ima 101 godinu' - konačno se otrijeznio noć ranije, dok je još trajala debata dva najnepopularnija i najstarija predsjednička kandidata, koje je ta zemlja imala.

Istina, pitanje je da li su se otrijeznili ili samo shvatili da više ne mogu da kriju istinu, kao što su to uporno činili ranije, uvjereni da mogu, političko-medijskom terminlogijom rečeno, da „kontrolišu štetu“. Jer i sama postavka ove neslavne debate, iako je na nju pristao i Donald Tramp (Trump) i njegov izborni tim (na šta sad slavodobitno ukazuje), bila je drugačija od dotadašnjih američkih predsjedničkih duela. Usmjerena da, koliko je moguće ograniči ili smanji mogućnost da se Bajdenovo sve lošije fizičko i mentalno stanje vidi, onako kakvo je, a kako su nas ubjeđivali da nije, što znači - bez publike, sa, na najmanju moguću mjeru ograničenim vremenom za odgovore na pitanja (2 min) i replike (1 min) i to tako da se automatski gasi mikrofon kad vrijeme istekne...Uzalud!

Jer, kada staru osobu - kod koje je već najmanje pet godina primjećeno da ima ozbiljnih problema sa pamćenjem (tokom prethodne predizborne kampanje, koju je 'zahvaljući' COVID-u uglavnom vodio iz podruma svoje kuće u Delaveru), i pritom već četiri godine obavlja, jedan od najtežih i najzahtjevnijih poslova na svijetu - nakon nekoliko sedmica intenzivne evropske turneje sa prepunim dnevnim rasporedima (obilježavanje Dana- D, Normandija i G7, Pulja) odvedete u Kamp David i bez prestanka duže od sedmice pripremate i tjerate da pamti tonu podataka i brojeva, kao student pred ispit, te još i trenirate kako da odgovori na (ne)očekivane napade rivala, koji je sve, samo ne neko ko se služi istinom ili pristojnošću, rezulatat, i u najviše što se moglo kontrolisanoj sredini,  pred TV kamerama i svjetskim auditorijumom, teško da je mogao biti drugačiji, usudila bih se reći - za svakoga ko se koristi logikom.

Ako zanemarimo da je bilo prilično mučno gledati Bajdena (čak i nama koji mu ne praštamo Gazu), kako se očajnički pokušava sjetiti šta je pričao i šta treba da kaže, što je neodoljivo podsjećalo na zloupotrebu ili zlostavljanje starije i nemoćne osobe, ostaje pitanje šta se u prethodnom podužem periodu dogodilo sa logikom i zdravim razumom demokrata i njihovih izbornih eksperata i stratega.

Možda je najbolje objašnjenje tog stanja, prije destak dana, gostujući kod Pirsa Morgana (Pirce) dao Dženk Ujgur (Cenk Uygur), jedan od osnivača progresivnog krila demokrata i vlasnik i urednik jednog od popularnijih aternativnih medija u SAD-u  TYT (The Young Turks), koji je, komenatrišući to što demokrate i njima bliski krugovi u medijima uporno odbijaju očigledno, te žestoko napadaju svakoga ko i najdobronamjernije ukaže na problem, sa žaljenjem konstatovao da „demokrate počinju da liče na Trampovu MAGA-u i da se tako ponašaju“ ignorišući i odbacujući činjenice.

Njihov nagli zaokret nakon apokaliptične debate, ukazuje da se za razliku od MAGA-e, u neko doba ipak suočavaju sa realnošću i činjenicama, samo ima tu nekoliko otvorenih pitanja, koja se nameću iz reakcija i onoga čemu svjedočimo u posljednja 24 sata: da li je baš svima u demokratskom establišmentu jasna dubina ponora? A čak iako jeste šta mogu da urade i kako, posebno nakon što se Bajden probudio u petak ujutro, znatno življi kad mu je konačno „spao s ramena teret“ pritiska debate – ispita- koji je pao, ali vjeruje sljedeći put će položiti – pa sa karakterističnim osmjehom i više boje u licu, sa predizbornog skupa poručio „kad te obore na zemlju, ustaneš“.

Iz ove poruke je jasno da aktuelni američki predsjednik, što je moguće i logično za njegove godine i stanje, nije shvatio da ga niko drugi nije oborio na zemlju, čak ni Tramp (čije su brojne laži izrečene mirno i uvjerljivo, svjestan da ne mogu biti dovedene u pitanje u tih sat vremena, ostale u sjenici Bajdenovog kašljanja, mucanja, šuškanja, nerazgovjetnosti i gubljenja) – već da se isključivo on sam po ko zna koji put spotako i pao, ali ovoga puta „live“ i bez mogućnosti da mu priskoče u pomoć i nemušto sakriju ono što smo svi znali (vidjeli), ali je sad nemoguće negirati - osim ako zaista nijesi MAGA-a.

Ima li izlaza, kad već nema izlazne strategije

Naglo progledalim demokratama, koji su nakon „zabrinutosti“, „panike“, „alarma“ i očiju uprtih prije svega u bivšeg, u stranci uticajnog i još uvijek kod birača popularnog predsjednika Baraka Obame (Barack), tražeći brzu akciju, odnosno novog kandidata (samo ne Kamalu Haris koja je nepopularnija od Džoa), a dominantno sanjajući njegovu još popularniju suprugu Mišel (Michelle), koja bi po priznaju čak i republikanaca bila sigurna karta za pobjedu, ali koja je do sada takvu mogućnost uporno odbijala, neki u očaju, iako ih redovno žestoko kritikuje, čak i ultrapopularnog komičara Džona Stjuarta (Jon Stewart) koji je imao živi osvrt na duel odmah po okončanju, a koji bi uz bivšu prvu damu bio jedina sigurna karta za pobjedu u novembru – koprcanje Bajdena i odbijanje da sam odustane i suoči se sa činjenicama, sada je, ispostavilo se - ogroman problem.

Kad aktuelni američki predsjednik kaže, kao juče na skupu, pravdajući se za prethodnu veče, kao da je bilo slučajno pijanstvo koje se neće više ponoviti, ili ne bar previše često: “Ljudi, dajem vam časnu riječ jednog Bajdena, ne bih se ponovo kandidovao da svim srcem i dušom ne vjerujem da mogu da radim ovaj posao. Jer, iskreno govoreći, ulozi su preveliki”, on to sigurno i misli, dok mu, prva dama dr. Džil Bajden (Jill), kao “vaspitačica u vrtiću čestita nakon što je završio posljednji“ , kako je američka istoričarka i kolumnistkinja En Eplabum (Ann Applebaum) prenijela nečiju duhovitu reakciju sa X-u.

Problem je što je svi osim njega sada znaju da je realnost sasvim drugačija, drugo je međutim pitanje suočavaje sa njom i odgovor na tu realnost.

U manistream medije „cure“ informacije o tome kako su u panici zbog, sada izgleda, samo Bajdenove „delusional fantasy“ (zaluđujuće fantazije), i odluke da ostane u kampanji, i njegovo lično osoblje u Bijeloj kući međusobno razmjenjuje „očajničke“ poruke, a povremeno ih šalju i medijima.

Međutim osim medija – od kojih su najdirektnije otišli prvo najstariji The Atlantic koji iz pera Marka Libovica (Leibovich), poručio "Vrijeme je da ideš, Džo“ (Time to Go, Joe) i precizno obrazložio: „Bajden mora da se povuče, zbog svog ličnog digniteta, za dobro svoje partije, i zbog budućnosti svoje zemlje“, pa onda i iz Jerusalem Demsasa, da je "odustajenje najpatrijotitskija opcija" za Bajdena, te uticajnog uredništva NYT-a, citiranog na početku sa sličnom argumntacijom, niko se od unutrašnjeg kruga očigledno ne usuđuje da stane ispred uncle Joe-a, i prijateljeljski mu, ali jasno „kao petogodišnjaku“ (kako svi ponekad iz najbolje namjere, razgovaramo sa starijima koje volimo) objasne ono što on više, iz mnogih razloga, očigledno nije u stanju da shvati.

Žalosno je, a dalekosežno se može pokazati i kao jedna od njegovih najvećih političkih grešaka, u ne malom broju onih koji je napravio u osam godina mandata (teška srca ali priznajem), to za sada nije učinio ni Barak Obama, u kojeg su sve oči uprte, kao u najuticajnijeg u stranci, a posebno kao najuticajnijeg kod Bajdena, za kojeg je vodio kampanju (a i njega samog nedavno da siđe i ne padne ili zaluta sa pozornice), koji mu je bio potpredsjednik i kako oba sami tvrde, blizak prijatelj.

Naime, nakon što se Bajden pojavio u petak na predizbornom skupu i poručio da ne odustaje, umjesto da mu kao prijatelj (jer iskreni prijatelji to i rade), a još više kao odgovoran političar i lider (jer on to de facto, iako ne i de jure- i dalje jeste) svjestan i trenutka i ogromnog uloga- kaže istinu, Obama je podržao Bajdenovu iluziju:

„Loše debatne večeri se dešavaju. Vjerujte mi, znam. Ali ovi izbori su i dalje izbor između nekoga ko se cijeli život borio za obične ljude i nekoga kome je stalo samo do sebe. Između nekoga ko govori istinu; ko razlikuje dobro od zla i ko je iskren sa američkim narodom - i nekoga ko laže kako otvori usta u svoju korist. Prošla noć to nije promijenila, i zato je toliko toga u pitanju u novembru. http://joebiden.com“ napisao je na X-u Obama.

Više ni Tramp nije dovoljan razlog da se glasa za Bajdena

I dok En Eplbaum, tvrdi da republikanci i demokrate nijesu isto jer „demokrate pozivaju Bajdena da odstupi jer je prestar, a republikanci ne pozivaju Trampa na ostavku jer uporno ponavlja laži“, ova ugledna istoričarka, čini mi se, propušta da uoči jednu ključnu, a već dugo vremena jasnu razliku, kojoj u prilog ide i ovo Obamino podržavanje Bajdenove iluzije:

Republikanski establišment je postao lojalna Trampova MAGA-a, kad su još 2016-te, shvatili da on, a ne oni, sada kontroliše njihovo biračko tijelo. Kad god su od tada oprezno pokušali da ga se otresu, brzo su shvatali da bi ih glasači žestoko kaznili - te su se uredno „vraćali u brazdu“.

Nasuprot tome, demokratski establišment i pored brutalnog šoka 2016, nije naučio ključnu lekciju – da glasači demokratske stranke nijesu MAGA-a, a posebno da ih ne mogu vrijeđati (što redovno i dalje čini Hilari Klinton svaki put kad se pojavi u medijima), kada im se ne dopadaju poruke koje im šalju. Moglo bi se reći da im je rezultat izbora 2020, pomogao da povjeruju da su pak nevjerni birači bili ti koji su naučili svoju lekciju, pa djelimično i ishod izbora za Kongres u novembru 2022. na kojima nijesu „do nogu“ potučeni, kako se predviđalo. Nijesu dakle shvatili da su američki birači, posebno demokrate 2020., izašli da glasaju u rekordnom broju protiv Trampa i haosa koji je sa njim stigao, a ne za Bajdena, kao što su za Kongres 2022. glasali protiv ukidanja prava na abortus, mobilisani obaranjem istorijske presude „Ro v Vade“ (Roe v Wade) iz 1973., na Vrhovnom sudu.

Na krilima te zablude, sve do debatnog debakla u četvrtak veče, bili su uvjereni da će njihovo biračko tijelo - i pored glasnog i oštrog negodovanja zbog Bajdenovih godina i ničim uslovljene podrške Izraelu da, nakon terorističkog napada Hamasa 7. oktobra, u kojem je ubijeno 1.200 Jevreja, a oteto 200, u ratu protiv Hamasovih terorista za osam mjeseci u Gazi ubiju preko 42.000 Palestinaca, od čega su 70 posto žene i djeca - te sve očiglednijeg fizičkog i mentalnog propadanja predsjednika i ozbiljne sumnje u to da je fit za još jedan mandat na čelu najvažnije i najuticajnije zemlje na svijetu, kako mi je to prije dvije sedmice u razgovoru plastično objasnio dr. Danijel Epstin (Daniel Epstein), ekspert za izborne procese sa Davis centra- Univerziteta Harvard, „da začepe nos i glasaju za Bajdena, jer je sa druge strane Tramp - kao što ću i ja učiniti“.

Nakon debatne apokalipse u četvrtak, u Demokratskog stranci je većini izgleda jasno da će njihovim biračima malo teže biti da u dobroj vjeri urade ovo što je rekao dr. Epstin.  

U već pomenutim tekstovima u The Atlanticu, Mark Libovic još kaže i sljedeće: "Poricanje je imalo svoje mjesto, ali to nije strategija", a Jerusalem Demsas:"'U nekom drugom vremenu, niti jedan partijski aparat ne bi dozvolio ostarjelom, slabašnom Džou Bajednu, da dođe do ove tačke".

Za strategiju, umjesto poricanja nijesu potrebni samo birači, pa čak ni donatori (s velikim novcem), koji kao i zapadni političari još izgleda “ćute u šoku“,  već i lider i velikog formata, kojeg Demokrate, tek izgleda treba da pronađu među sobom - dok vrijeme juri  - ili prolazi - kako hoćete.