Već viđeno

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Naslov teksta bi mogao upućivati na 1987. i film Gorana Markovića, u kojem Mustafa Nadarević igra jednu od svojih najznačajnijih uloga. Ipak, nije riječ o filmu, već o tradicionalnom posrnuću Crne Gore. Ono što je zajedničko i Markovićevom filmu i Crnoj Gori danas jeste žanrovsko određenje. Tragedija. Baš to je hirurški precizan rez crnogorske stvarnosti. Sramota se u ovoj zemlji javlja u ciklusima. I ne, nećemo govoriti o famoznoj Rezoluciji o Jasenovcu, koja je samo posljedica svega onoga što se moralo zaustaviti, a nije. Svega onoga na što je trebalo staviti tačku još odavno. Fašizam je poput vampira, i ukoliko mu ne zabijete glogov kolac u srce, on će se vraćati, i nikad zaista neće umrijeti. Jesmo li odocnili s glogovim kolcem, i jesmo li to morali učiniti ranije? Da su bivši vlastodršci ukrotili vampira, danas Skupština Crne Gore ne bi ličila na ravnogorski sabor, u kojem sljedbenici Draže Mihailovića za ljubav beogradskim gazdama usvajaju kojekakve besmislene rezolucije. Jasenovac je genocid. Jasenovac je činjenica. Jasenovac je istorija koju Hrvatska nikad nije poricala. Za razliku od Srebrenice, za koju i Srbija i njoj potčinjeni tvrde da se nikad nije dogodila. Ali, nešto drugo je zanimljivije od stanja u kojem smo sada. Jer, ono je tek posljedica. A uzrok? Ako na trenutak zanemarimo onaj ključni – a to su svi oni koji su 2020. izabrali ovakvu Crnu Goru – uzrok su nakaradne kulturne politike decenijama unazad.

Prije nekoliko dana obznanjena su imena dobitnika Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja. Nagradu su, osim jednog, dobili oni koji ne priznaju državu Crnu Goru. Njenu zastavu, himnu, jezik i crkvu. Nagradu su dobili oni koji su svoj život posvetili reviziji crnogorske istorije. Nagradu su dobili oni koji heroje Trinaestojulskog ustanka smatraju zločincima, jer njihovi su idoli kvislinzi i saveznici okupatora. Za njih je Sava Kovačević ubica,  a Ljubo Čupić spomenik koji valja zapišati. Za njih je antifašizam najgori košmar i demon koji ih oduvijek progoni. Odluka da se nagrada dodijeli i svešteniku Crkve Srbije, vrhunac je već pomenute tragedije koju živimo. A mogla bi biti i vrhunac nekog od skečeva letećeg cirkusa Monty Python.

Nego, nad čime se čudimo? Nad kakvim ponorom apsurda? Ako znamo da je Radovan Karadžić 1993. godine ovjenčan nagradom „Risto Ratković“. I to u jeku agresije na BiH. I to u času kad su njegove ruke bile krvave do ramena. Iste one ruke kojima je pisao poeziju za koju je nagrađen. Ovaj laureat je kasnije proglašen krivim po 10 od 11 tačaka optužnice, uključujući genocid u Srebrenici, ubistvo civila tokom opsade Sarajeva, progon Bošnjaka i Hrvata i uzimanje pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih nacija za taoce?! I tu dolazimo do cikličnog kretanja fašizma. I do glogovog kolca koji nikad nije zabijen u srce ove pošasti.

Član žirija koji je Karadžiću dodijelio nagradu 1993. bio je Želidrag Nikčević. Danas savjetnik Andrije Mandića. Isti Želidrag Nikčević je član žirija za Trinaestojulsku nagradu 2024. godine?! Što se u međuvremenu dogodilo? Od 1993. do danas? Osim što su 2013. godine Trinaestojulsku nagradu zavrijedili Ilija Lakušić i Gojko Čelebić. Zahvaljujući žiriju na čijem je čelu bio Dragan Vukčević, predśednik CANU. Dakle, Lakušić i Čelebić. Obojica ministri kulture iz 90-ih. Grdno postradali u tirjanstvu Đukanovićeve diktature. Ideološki replikanti ovogodšnjih slavljenika, i štovaoci lika i djela laureata Radovana Karadžića. I opet, ne mogu a da ne pitam – čemu se mi to čudimo, i nad kakvom skarednošću lamentiramo? Ako znamo, a znamo, da je uprkos brojnim apelima sramno ime Radovana Karadžića i danas na spisku dobitnika „Ratkovićeve nagrade“. Ako znamo, a znamo, da od 1993. do 2020. svi ti silni ministri kulture nijesu učinili ništa da se ime osuđenog ratnog zločinca zauvijek izbriše sa spiska laureata. Posljedica takvog nečinjenja je pop, nosilac najvišeg državnog priznanja. Pop Beogradske patrijaršije. Pop koji slavi vukojičiće, šiljke, svetitelje-koljače. Prvake četničkog pokreta. Pop koji slavi sve ono što nije nasljeđe 13. jula.

Ali, već viđeno, zar ne?