Rovovi?

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Nakon sasvim opravdanih reakcija na dodjelu Trinaestojulske nagrade javio se predśednik žirija, i to tekstom: „Rezultat glasanja za Trinaestojulsku nagradu nije uspio da društvo uzdigne iznad rovovskih podjela“. Jeste, znam, mogao bi ovo biti naslov nekog od stilski obilježenih pamfleta Demokrata, pokreta URA, ili PES-a. No, ekskluzivno pravo na populizam ne polažu pomenuti mudroseri te je populizam u svoj svojoj raskoši na raspolaganju i predśedniku žirija za dodjelu najvišeg državnog priznanja.

A predśednik žirija, redatelj Vukčević, javio se da nam, jelte, objasni o čemu je zapravo riječ. I da nas prekori zbog neprimjerenih i „rovovskih“ kritika ovogodišnjih laureata. Da nas, znate, poduči inkluziji, uputi na pomirenje, i mesijanski izbavi iz mraka rovova, u koje smo se, kako kaže, ukopali. A on bi, jelte, da crnogorsko društvo izdigne iznad toga. Dabome, njegova misija je nadasve čovječanska, i nadasve u skladu s misijom već pomenutih partija. Ovaj nesuđeni direktor jednog od mnogih direktorata četvoroministarke Vesne Bratić, izvolio je crnogorskoj javnosti predočiti svoje najplemenitije namjere. Kažem nesuđeni direktor jednog od direktorata Vesne Bratić, jer redatelj Vukčević je jednom nogom već bio u svom direktorskom kabinetu kad je shvatio da ipak ne može zadržati svoj status na FDU.

Ne, ako ste pomislili da su svjetonazori Vesne Bratić bili prepreka za nesuđenog direktora, grdno ste se prevarili. Tu bi ljestvicu redatelj Vukčević preskočio poput Havijera Sotomajora u svojim najboljim godinama. Jer ovaj sineasta-kosmopolita u svome obraćanju puku, koji se bestidno drznuo kritikovati izbor žirija, između ostalog kaže: „Mi smo društvo dubokih, tužnih podjela koje zaboravlja da su sa 'druge strane' naša braća i porodica. Nema kuće u kojoj neko nije Srbin, a brat mu Crnogorac, da neko nije Bošnjak, a brat mu Musliman, a i dalje smo isključivi kao da nam ne treba onaj drugi... devedesetih je godina to bila isključivost u pravcu Crnogoraca... nakon toga je to bila isključivost ka Srbima“, što je, kako je dodao, više puta javno osudio kao Crnogorac, smatrajući da jedni bez drugih ne možemo ići naprijed.

Divno! Dirljivo i tako bečićevski mudro! Mogao je redatelj Vukčević uskliknuti: „Pobjede, a ne podjele“ i time bi ovaj njegov patetični izgovor za skarednu odluku žirija bio potpun. Svoje izbore i svoje glasanje Vukčević nastoji opravdati bajkama o inkluziji, o diskriminaciji i marginalizaciji Srba, što je, dakako, nastupilo od časa kad je on kao drevni liberal prestao biti žrtva! A on je onda, kao savjestan i sentimentalan, a iznad svega pravičan, digao glas svaki put kad bi zli komesari bivšeg režima nekog Srbina izopštili, i gurnuli na marginu! Iz svega izrečenog mogli bismo zaključiti da je podvižnik Vukčević na sebe preuzeo gnjev nezadovoljne rulje, svjestan da njegova žrtva nije uzaludna! Ali je bez obzira na sve okolnosti i izazove ipak odlučio na svojim leđima nositi teško breme pravednika. Odlučio je da će konačno jednom zasvagda zatrpati rovove i bunkere Envera Hodže, i narod izbaviti iz ropstva! Usput, možda, razdvoji i more! Ko zna.

Elem, Crnogorci su toliko bili povlašćeni za zemana bivšeg režima da je autor ovih jeretičkih i rovovskih redaka cijelih deset godina proveo u jednoj sportskoj kladionici. I, kao neko iznimno drag i blizak bivšem režimu, obnašao visoku funkciju šalterskog radnika. No, ja sam još i imao sreće, jer mnogi povlašćeni Crnogorci i danas su na Birou rada. A za sve to vrijeme, oni, kako kaže redatelj Vukčević – izopšteni Srbi, gradili su knjižarske i izdavačke imperije, od državnih novaca organizovali sajmove knjiga, na čijim su svečanim otvaranjima ministri kulture antisrpskog režima presijecali vrpcu, a mnogi prvaci vlasti (koja je, po redatelju, izopštavala Srbe) kod knjižarskih tajkuna objavljivali svoje knjige. Ali, to je samo jedan od primjera mitske izopštenosti o kojoj nam govori Vukčević. Tu je, naravno, i gomila biznismena, javnih djelatnika, direktora državnih i gradskih ustanova, i tako dalje i tako redom, pa sve do dobitnika najviših državnih priznanja i nagrada. I to sve u vremenu kad su Srbi bili izopšteni, kako nam otkriva redatelj Vukčević.

Koliko su zapravo bili izopšteni svjedoči i broj državnih namještenika koji su 2019. partijske knjižice zamijenili Svetim pismom, naprasno spoznavši Boga! A 2020. su ginzbergovski urliknuli „Sloboda“!

Onda, da vjerujemo svojim očima i ušima, ili predśedniku žirija? Da mu vjerujemo na riječ i kad izriče vrijednosne sudove o izvjesnom pjesniku Raduloviću, dobitniku nagrade, za kog i njegovi ideološki srodnici kažu da je Trinaestojulsku nagradu zaslužio taman koliko i redatelj Vukčević Oskara, ili bar Zlatnu palmu? Kad sam kazao da sam kao izuzetno povlašćeni Crnogorac deceniju radio u sportskoj kladionici, nijesam to učinio da bih bilo koga optuživao, ili, gluho bilo, da bih od sebe načinio martira, jer to nijesam, jer to i ne umijem. Jer to i ne želim. Jer zbog toga i ne žalim. Iz tog sam iskustva naučio toliko toga.

A ono što pamtim i danas je kultna kockarska replika: „Ne kune majka sina što kocka, nego što se vadi“. Ako bismo to preveli na jezik koji može razumjeti neko ko nikad nije upoznao očajne ljude, koji u igrama na sreću traže bolju budućnost, neko ko je zaista uživao privilegije, kako u bivšem, tako i u aktulenom režimu, i od novaca bivših vladara pokušavao snimiti pristojan film, a nesuđeni je direktor jednog od direktorata Vesne Bratić, napisali bismo baš ovako: „Ne kune majka Nikolu što je nagradio klerofašiste, nego što se vadi“.