Vučićevo disciplinovanje posluge

Piše: Srđa Pavlović

Najsvježija prijetnja neistomišljenicima, koju je sa Grahovca uputio gradonačelnik Nikšića je pokazatelj stepena do kojeg je metastazirala kriza u Crnoj Gori. Iako ovo nije prvi put da Kovačević prijeti nesrpskom življu, njegova grahovačka epizoda je do sada najbanalniji i najopasniji primjer nacionalističkog “terenskog rada”.

Pokazuje se šta nam u Crnoj Gori slijedi nakon pismenih opomena iz Beograda i nakon Vučićevih svesrpskih instrukcija šta i kako treba da se radi. Ovakav govor mržnje nije izolovani ispad ili proizvod nejasno formulisane misli. U ovom, kao i mnogim drugim slučajevima, misao je kristalno jasna: suživot u Crnoj Gori je moguć jedino ako se svi povinuju pravilima velikosrpskih kleronacionalista.

U protivnom, neće im biti spasa od srpskog pravoslavnog “mača zelenoga”.

Ovakvo zastrašivanje je povezano s novinskim tekstom koji je u SNS biltenu Politika nedavno potpisao istoričar dr. Radoš Ljušić.
Važno je napomenuti da su i nastup Kovačevića, i tekst Ljušića, kao i svi nastupi srpskihpolitičara u Crnoj Gori direktno vezani za  smjernice “Deklaracije o Zaštiti Nacionalnih i Političkih Prava i Zajedničkoj Budućnosti Srpskog Naroda”, koja je nedavno usvojena na svesrpskom saboru u Beogradu. To je širi kontekst i plan djelovanja u kojem treba interptretirati nastupajuća dešavanja u Crnoj Gori.

Ono što je zamislio A. Vučić i ovjerio svesrpski sabor, potpisao je istoričar Ljušić, a na Grahovcu je izgovorio Kovačević. Ovo su dijelovi koji čine onaj strašni “trikrati amen” iz stiha Maka Dizdara. U njemu se sastavljaju svi bazični elementi velikosrpskog
kleronacionalizma.Ovaj tekst se bavi pamfletom koji je potpisao dr. Radoš Ljušić, ali vjerujem da je važno da se ova šira uzročno-posljedična veza ne izgubi iz vida.

Jedan od osnivača Srpske napredne stranke i akademska vedeta savremenogvelikosrpskog projekta, dr. Radoš Ljušić, je ponovio raniju Vučićevu direktivu o tome kako se treba odnositi prema suverenoj i nezavisnoj Crnoj Gori, i prema svima koji se zalažu da ova država takva i ostane u korist i na ponos budućim generacijama. Ovaj istoričar, koji je bio akademski i ideoloski proteže Vasilija Krestića, je odavno znan kao moćni megafon vladajuće strukture u Srbiji.

Stoga njegov novi poziv na mržnju nije veliko i iznenađenje. Dr. Ljušić ovim potvđuje svoju odanost Aleksandru Vučiću, ali i davno trasiranom putu kojim marširaju svi velikosrpski kleronacionalistički bataljoni. Obojica su se davno zaklela da s tog puta neće skrenuti. Vrijedi se sjetiti da je centralnu ulogu u građenju tog puta i formiranju tih bataljona imala SANU, uz brojne pridružene jedinice kleronacionalisticke armije. Formalni autor najnovije direktive o tome kako i zašto mrziti suverenu i nezavisnu Crnu Goru i Crnogorce je bio i ostao integralni dio rukovodećih struktura koje su radikalizovale društveni, kulturni, obrazovni,
ideološki i politički prostor u Srbiji i šire.

Ljušićev novinski uredak je mnogo više nego izraz infantilne političke frustracije jednog nacionaliste. Poziv da se ne vjeruje Crnoj Gori i “argumentacija” koja je ponuđena kao potpora su poruke koje šalje Aleksandar Vučić. Zbog akademske pozicije profesora univerziteta koju Ljušić zauzima i javnog profila koji mu ta pozicija donosi, njegova javna obraćanja su, de fakto, zvanična obraćanja države Srbije.

Direktiva počinje recikliranjem besmislene teze da su crnogorsku naciju kreirali pobjednici u Drugom Svjetskom Ratu i time “razdvojili braću”. Potpisnik se, ipak, uzdržao od ponavljanja uličarske verzije: da su Crnogorci Mošina kopilad. Takav primitivizam je ostavljen u zadatak lokalnom političkom bašibozuku u Crnoj Gori, kojemu se ozbiljno zamjera na blijedim vladalačkim dostignućima, iako oni iz sve snage nastoje da razgrade crnogorsku državu.

Samo par nedjelja kasnije, oglasio se Marko Kovačević prijetnjom svima koji misle drugačije. Kovačevićev nastup na obilježavanju bitke na Grahovcu je bio jasan signal da je Vučićeva poruka shvaćena i da će srpsko jedinstvo biti čuvano kao zjenica oka, pa makar i glave morale da padaju.

Iako ne izgleda tako na prvi pogled, kritička oštrica teksta u Politici je bila usmjerena ka srpskim političarima u Crnoj Gori. Oni su optuženi da nijesu položili prve važne ispite iz nacionalnog velikosrpskog sna. Zato su, na svesrpskom saboru sjedili na puškomet od velikog vođe. Zato se u Deklaraciji pominju u nekoj dalekoj tački broj 36.

Zato je, govoreći na tom nacionalističkom ućumetu, Andrija Mandić zamolio za oprost i tražio da se ima istančaniji “osjećaj za naše sunarodnike” koji “sve ove patnje našeg naroda” proživljavaju istim intenzitetom kao i građani matice Srbije. Obećao je da će se potruditi da u narednom ispitnom roku položi s čistom desetkom.

Sve teze u tekstu koji potpisuje dr. Ljušić su knjiški primjeri nacionalističkog diskursa s elementima izblijeđelog neoimperijalnog sna, i sa snažnom potkom diskursa poslovične žrtve nesrećnih istorijskih okolnosti. To je projekcija nacije koja je iskrena, moralna, vrijedna, radna i naivna, pa je stoga bila izdavana od onih kojima je vjerovala i u čije građenje je investirala. “Ram” za ovu sliku “kolektivne žrtve” je nacionalistički narativ o Jugoslavijama (1918 i 1945) kao srpskim darovima svim ostalim Južnim Slovenima.

Istovremeno, ovo je prijetnja osvetom i poziv hrabrim Srbima da iznova “upale svijeću” u sadašnjem mraku crnogorske izdaje. Konačno, ovaj tekst je kolaž koji ima snažnu i utemeljenu dijagnostičku funkciju. To je slika trenutnog stanja svijesti intelektualne i političke elite u Srbiji koja je, da iznova upotrijebim Dizdarev stih, pijana “od pojanja prokletstva i dima tamjana”.

Jasno je da su ovaj univerzitetski poslenik i njegov državni šef bijesni na “Montenegrine” i zato što su diplomatski predstavnici Crne Gore podržali rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici, koji je dokazan i sudski procesuiran pred najznačajnijom instancom međunarodnog prava. Ljute se što je crnogorska diplomatija, makar i nevoljko, stala uz žrtve! Ljute se zato što su to “tuđe” a ne “srpske” žrtve! Žale se da “srpski razum” to ne može da shvati, niti to može “Gospod da objasni”!

Ovakav žal je najefektniji i najpotpuniji sažetak suštine kleronacionalističkog Kvazimoda kojeg oni predstavljaju. Osobe koje svijet promišljaju u kategoriji “srpskog” razuma imaju toliko ozbiljan problem da im realnost, logiku, etiku i smisao savremenog bitisanja zaista ne može ni “Gospod da objasni”.

Istini za volju, u ovom slučaju Gospod je možda jedino rješenje i posljednja luka za utjehu. Pogledi iz dubokog kleronacionalističkog rova u kojem već decenijama kleče šampioni imaginarnog nebeskog naroda mogu da budu uprti samo u nebo, jer jedino još tamo tavori izblijeđela nada za pravljenje etnički čiste rajske bašte zvane Velika Srbija.

U Ljušićevom tekstu ipak ima nekoliko konstatacija s kojima se slažem.

Prva je da su Srbija i Crna Gora dvije države. Bez obzira na odioznost stavova napisanih u ovom tekstu, autor zavrjeđuju čestitku na hrabrosti da prepozna makar i djelić stvarnosti koju živimo. To zaista jesu dvije države, i ja želim da one to i ostanu.

Druga konstatacija da se Crna Gora borila za sopstvenu nezavisnost duže od jednog vijeka je samo djelimično utemeljena. Istina je da se Crna Gora, u svojim različitim državnim ikranacijama, borila za nezavisnost i suverenost mnogo duže od jednog vijeka. Borila se protiv hegemona kakav je bila Visoka Porta, ali i svih vladajucih rezima u Beogradu. Oba centra moći su na Crnu Goru gledala s visine, kao gospodar na poslugu. Sudeći po onome što je potpisao dr. Ljušić, zvanična Srbija i danas tako gleda na Crnu Goru.

Kada smo kod problematike nezavisnosti, predlažem onima u Srbiji koji se ljute na Crnu Goru da iznova promisle svoju kritiku crnogorskih napora da se “odvoje od Srbije”. Crna Gora je, uz mnogo muke, uspjela da iskorači iz tzv. krnje Jugoslavije, raskine brak iz računa poznat kao Državna Zajednica Srbije i Crne Gore, i na referendumu odluči ko će imati ključeve od njene kuće.

Ne treba, međutim, zaboraviti da su ovi napori imali i značajan sekundarni rezultat: nestanak širih okvira u kojima je Srbija decenijama skrivala svoje hegemone tendencije i želju da kreira svoj pravoslavni “lebensraum” (životni prostor).

Drugim riječima, nakon što je Crna Gora napustila sve para-državne provizorije, Srbija je, de fakto, ostvarila sopstvenu nezavisnost. Nezavisnost je, kao što znamo, težak zadatak. Srbija je shvatila da mora da se suoči sa sopstvenim likom u onom poslovičnom ogledalu. U njemu se ne vide Kosovo i Crna Gora, a sve se slabije nazire Vojvodina. U njemu, kao nečista savjest, često bljesnu Srebrenica, Tomašica, Dubrovnik, murali ratnih zločinaca, i one strašne potopljene hladnjače. Posljednje decenije pokazuju da se Srbija slabo snalazi u novoj ulozi i novom državnom okviru koji ima jasno markirane granice.

Iako je svih ovih decenija Srbija uporno izbjegavala da stane oči u oči sa samom sobom i svime što je učinjeno u njeno ime, uvjeren sam da će se to desiti. Ja Srbiji želim dobro, pa se stoga nadam da će se to suočavanje materijalizovati što prije. Njegovi efekti će biti ljekoviti za dušu zajednice. Za razliku od dr. Ljušića, ja vjerujem da će tek suočavanje sa atavisticč strastima
sopstvenog nacionalizma i zločinima počinjenim u njeno ime značiti novi početak za Srbiju. Takav početak bi zasluživao čestitku. Sve ostalo su nacionalističke trice i kučine.

Treća je konstatacija da je sebičnost vrlina u međunarodnim odnosima. Crna Gora je bolno svjesna težine ove spoznaje! Istorijat načina na koji se Srbija odnosila prema Crnoj Gori tokom posljednjih par stotina godina je bila teška, ali vrijedna škola. Ljušićev prijedlog da se Srbija okrene sebi, jer je izdana od “braće”, je pokušaj da se igra na kartu one poslovične žrtve, i da se
sakrije sebičnost kao konstanta spoljne politke Srbije tokom posljednjih nekoliko vijekova.

Pošto kastiga Crnogorce za izdaju i sebičnost, za kraj bih podsjetio dr. Ljušića na onaj primjer moderne crnogorske “izdaje” i “sebičnosti” prema Srbiji: mojkovačku Bojnu Njivu.

Crna Gora je 2006. godine izabrala tačku u kojoj je potvrdila svoj početak. Ona se još nosi s teškim recidivima domaće kleptokratije i partitokratije, ali i s ostacima prošlih komšijskihsebičnosti i nezajažljivih velikodržavnih apetita. Nosi se s tim  problemima u nadi da će uspjeti da se i ovaj put otrgne iz željeznog “bratskog” zagrljaja sjevernog susjeda. Ljutita nacionalistička
kritika koja dolazi iz Beograda je dodatna motivacija da se ovaj napor udvostruči.