Ne zaboravimo

Za Antenu M piše: Zejnel Muminović, dugogodišnji fudbaler FK "Dečić"

Dečić doživljavam kao krov nad glavom, kao zaštitu od zaborava. Sjetite se, kad dolazite odnekud, prvo što vidite je Dečić. Radost vas obuzme. Tako su ovi specifični ljudi, Tuzani, dali po njemu i ime sportskom klubu i označili ga simbolom, snažno i s optimizmom.

"Dečić" je okupljao oko sebe sve mlade. Bio je, a nadam se i ostao, klub primjernog sportskog nadmetanja, drugarstva i saradnje s omladinom širom Crne Gore.

Varošica Tuzi i ljudi u njoj su enklava u prostorno maloj Crnoj Gori. Zašto enklava? Specifična je po mnogo čemu. O čojstvu i patriotizmu ne bih jer je to osnovno mjerilo i drugih. Šta je to što nas izdvaja od drugih i čini drugačijim od okruženja? To su, najkraće rečeno, stil življenja i specifičan identitet. Ne bih duže, a mogao bih, o tome i opširno i slikovito.

Danas čujem i vidim da se ostvaruje, najblaže rečeno, čudna ideja za brisanje neizbrisivog iz duše Tuzana, simbola naše varoši. Kome može pasti na pamet grb FK „Dečić” u drugim bojama, i kome je to prihvatljivo? Tuzani gotovo gledaju jedni u druge, ne mogu se načuditi čudu. Zar da ono čime smo se mi Tuzani ponosili odjednom nestane i pretvori se u neshvatljivu ideju nacionalizma.

Stari grb "Dečića", a biće i vječan, bio je poznat i onoma koji nikad nijesu kročili na stadion, majkama našim. Pitam se da li je bilo kuće u kojoj majka nekog dječaka nije imala u rukama majice sa simbolom FK "Dečić".

Još nešto. Danas, nažalost, banalizovana i ignorisana sintagma bratstva i jedinstva bila je i s ponosom sadržana u tom grbu, u igračima ovog kluba i u svim mještanima. Neka mi neko kaže da li tu sintagmu ignorišu Kur'an i Biblija. Naravno da ne. To je i u njima jedan od postulata za odnose među ljudima. "Dečić" je to njegovao.

Dok ovo pišem, ne mogu a da se ne podsjetim priča o imenima, mnogi će mi oprostiti što ih se sjećam, a ne spominjem, Alije Tuzovića, Džavida Lekića, Šot Muja, mlađih: Dina Krkanovića, Ramuše Đokaja, Muse Pepića, Omera Ahmatovića, Franja Đokaja, Zefa Đeljaja, Vasilja Dušaja, Refika Šabanadžovića čijom se zaslugom zna za FK "Dečić" i van granica SFRJ, i stotine drugih.

Govorili su da žive za "Dečić" od utakmice do utakmice. Kako sad da izbrišemo taj grb koji su nosili sa sobom i prenijeli ga u naša srca. Ako je bez rezerve sadržao u sebi zajedništvo, ne stidimo se već budimo ponosni na njega.
To jedinstvo može nas gurati samo naprijed, a retrogradne i posesivne ideje samo nazad.Budimo razumni i pošteni.