(Po)bjeda

Za Antenu M piše: Boban Batrićević

31. avgusta 2020. godine, prvi put u svojoj istoriji od dalekog 24. oktobra 1944, Pobjeda je postala opozicioni medij. Kao neko ko je tokom dugogodišnjih istraživanja prelistao sve brojeve Pobjede, čini mi se da imam pravo reći da je era od tog 31. avgusta pa do ovogodišnjeg 4. jula, najbolja Pobjedina era.

Opozicion, dinamičan, istraživački strastan, anticipativan (kao nikad do tada) s grupom novinarki/a koji su branili dostojanstvo pisane riječi i u tome otvoreno uživali te krugom sagovornica/ka iz raznih krajeva svijeta, ovaj medij je uveliko prevazišao lokalnost, postao ozbiljno sredstvo informisanja.

Za razliku od nekih drugih dnevnih listova, ta Pobjeda od 2020. nije dozvolila da bude ničija ekspozitura i kanavaca za čišćenje glibavih političkih podova. Gurala je jako, nervirala, preznojavala nosioce moći, dakle, radila sve ono što jedna novina treba da radi - da udara na moć! Mnogi prijatelji iz inostranstva iz naučnih, aktivističkih i diplomatskih krugova više puta su mi naglasili da kad žele da se informišu o situaciji u Crnoj Gori iz štampanih medija - dnevnih listova, jedino se mogu osloniti na izvještaje koje donosi Pobjeda.

Sve navedeno desilo se za vrijeme dok je njen glavni i odgovorni urednik bio Draško Đuranović. Možete o Drašku misliti ovako i onako, možete mu zloćudno prišivati slabost na DPS i prethodnu vlast, ali ne možete reći da posljednje četiri godine nije dostojno branio svoju profesiju.

I nije je branio sam, što nije odlika svakog glavnog urednika, branio je sa svojim novinarskim timom koji se u nekoliko navrata uhvatio u koštac s najozbiljnijim društvenim temama: bezbjednosnom politikom, stranim uticajima u međunarodnoj politici te borbi s organizovanim kriminalom i korupcijom. Svako ko je bio na liniji civilizovane, euroatlantske, demokratske i pomirene Crne Gore, mogao je naći svoj prostor u Draškovoj Pobjedi. Bez cenzurisanja, to mogu i lično potvrditi budući da sam u Pobjedi za Draškova vakta objavio veliki broj tekstova koji nekad i nijesu bili na liniji te pripisane, nikad i dokazane linije koju je navodno Pobjeda zastupala posljednjih godina.

Na kraju, slučaj Draška Đuranovića još jednom pokazuje koliko je svijet kapitalizma ohol i koliko tržište, a ne kvalitet, zapravo diktira tempo. Krupni kapital je najodvratnija pojava u ljudskoj istoriji jer za njega ne postoje etička i humana načela, važan je samo profit. Tako je nekad taj i takav kapital ruku pružio Hitleru, doskora Putinu. Danas je pruža onome ko ima litijum. A iz takvih brakova uvijek stradaju oni koji ne pristaju na tu igru, tačnije - oni koji to nepristajanje javno obznane, a takvi imaju i profesionalni i privatni dignitet. Zato stojim uz Draška Đuranovića i uvijek ću biti uz njega. Draško, Tanja, Igore i ostali, hvala vam za sve!