Piše: Davor Đenero, Al Jazeera
Kad bi Francuska parlament birala prema lošem izbornom modelu, prema kojem se bira Europski parlament, jučer, odnosno bolje rečeno, još pred tjedan dana, Marine Le Pen bi sastavljala parlamentarnu većinu. Naravno, zapravo ne bi, jer tada predsjednik Emmauel Macron ne bi povukao državnički potez koji je povukao nakon relativne pobjede desnih radikala na izborima za Europski parlament u Francuskoj.
Histerija koja je u medijima pratila Macronovu odluku o raspisivanju izbora, zasnovana na tvrdnji da je time francuski predsjednik otvorio prostor za uspon desnih radikala na vlast, pokazuje nam kako velik dio medijskih profesionalaca širom Europe ne razumije političke sustave o kojima pišu i zakonitosti njihova djelovanja. Zaboravilo se na ozbiljne politologijske rasprave vođenje kasnih četrdesetih i u pedesetima, pa i šezdesetim godinama, o tome zašto se dogodilo da su fašistički sustavi ovladali liberalni demokracijama u Europi.
Istina je da je teza kako je izborni model Weimarske republike, „čisti” razmjerni sustav bez ikakvih pragova za diobu mandata, koji je doveo do visoke fragmentacije parlamentarne arene, uzrokovao situaciju u kojoj je NSDAP s 33 posto glasova mogla formirati većinu, a nakon toga je put za transformaciju liberalno-demokratskog ustavnog modela u crnu partijsku diktaturu, donekle deterministička, da reducira problem na manjkavosti u političkom sustavu, a ne govori o socijalnim okolnostima, ali poruka te teze aktualna je i danas.
Osim razmatranja o političkom sustavu, silno su važna i ona koja su socijalne znanosti, pogotovo u SAD, započele još u vrijeme II svjetskog rata, o tome kako unutar demokratskoga sustava izgraditi zaštitne mehanizme koji će djelovati onako kako su to zagovarali očevi utemeljitelji američke Federacije, naime, koji će spriječiti pojavu jednog uzurpatora, osobe, frakcije ili stranke, koja bi htjela ovladati svim departmanima vlasti u društvu.
Kako izgleda takva situacija, kad u sustavu koji je samo formalno parlamentarna demokracija, jedan uzurpator ovlada svim departmanima vlasti, sjajno vidimo na primjeru Rusije ili Srbije, ali tek se postepeno unutar Europe počinje buditi svijest da takav scenarij prijeti i konsolidiranim, starim demokracijama.
Macron pokazao da razumije politički sistem
Koliko god mnogi u međunarodnoj areni podcjenjivali predsjednika Macrona, koliko god o njemu govorili kao o svojevrsnom napoleonskom liku koji precjenjuje svoje državniče kapacitete i pokušava afirmirati svoju sujetu, on je u nekoliko situacija pokazao da razumije politički sustav u kom djeluje i da ima temeljnu državničku odgovornost. Pokazao je to nametanjem mirovinske reforme, jer bez nje bi Francuska bila na putu marginalizacije u Europi, gubila bi konkurentnost i postepeno sve više zaostajala, a pokazao je to i kad se suočio s činjenicom da su desni radikali, iskorištavajući između ostaloga i socijalno nezadovoljstvo njegovom mirovinskom reformom, ali i stanje neurotskog straha u društvu, prijetnje deklasifikacijom dijela stanovništva, napetostima iz vremena Korona krize, te inflacijom i problemima uzrokovanim ruskom agresijom na Ukrajinu, odnijeli relativnu pobjedu na izborima za Europski parlament.
Momentum koji je tada uspostavljen prijetio je eksponencijalnim jačanjem desnih radikala, a Nacionalno okupljanje, radikalski pokret Marine Le Pen, dosegao je upravo onu kritičnu točku od 33 posto potpore, koja je 1933. Hitleru otvorila vrata uspona na vlast.
Macron je ispravno procijenio da francuski dvokružni većinski sustav, koji biračima omogućuje da u prvom krugu glasaju srcem, a potiče ih da u drugom krugu glasaju razumom, još uvijek može obaviti onu funkciju zbog koje je dizajniran – spriječiti radikalsku opciju da ovlada političkim sustavom.
Njegov ključni problem, pritom, nije bila činjenica da je njegova liberalna skupina Zajedno bila preslaba za izbornu pobjedu, nego činjenica da su tradicionalne francuske ključne političke opcije dramatično oslabile. Socijalisti su praktički nestali iz političke arene, a predsjednik Niclas Sarkozy je desno-centrističke (post)degoliste razorio tijekom svoga neuspješnog predsjedničkog mandata i još neuspješnijeg pokušaja da se vrati u političku igru. Niša se otvorila za lijeve radikale, koji objektivno ne spadaju u ustavni luk, i za kontroverznog Jaan-Lucka Melenchona, za kojeg će se tek vidjeti kakav izazov predstavlja za demokratki poredak.
Macronova politička strategija
Veliki profesor Maurice Duverger nas je naučio da francuski polupredsjendički sustav de facto funkcionira kao predsjednički, ako predsjednik kontrolira parlamentarnu većinu, a da djeluje kao sustav parlamentarne vlade, ako je parlamentarna većina u rukama predsjedniku suprotstavljene političke opcije. Melenchon i njegov Novi narodni front jesu osvojili relativnu većinu, ali ne i apsolutnu.
Do apsolutne većine ne mogu doći suradnjom s Nacionalnim okupljanjem, čime bi Macrona pretvorili u nemoćnog predstavnika suvereniteta, koji do kraja mandata, dakle naredne tri godine, doduše ostao u Elizejskoj palači, ali bez utjecaja na političke procese, pa i na vanjsku politiku Francuske, kao puki reprezentant suvreniteta. Preostaje im suradnja s Macronovim liberalima, dakle situacija u kojoj je će premijer postojati (neće biti tek šef „kuhinjskog kabineta”, šef „izvršnog vijeća”, kao što je to u predsjedničkom sustavu), ali neće biti niti o Macronu neovisan akter. Dakle, vrlo je vjerojatno da će Macron i dalje zastupati Francusku u Europskom vijeću i da će donositi ključne vanjskopolitičke odluke, pa se, što se Francuske tiče, u odnosima prema Bruxellesu neće ništa bitno mijenjati.
Uz sve unutarnje napetosti i neizvjesnosti koje slijede, zbog vladavinskih odnosa kakve do sada nismo vidjeli, Francuska je ipak dobila tri godine mira i prekinut permanentni rast utjecaja desnice. Ako Macron i Melenchon budu iole sposobni uspostaviti održive odnose, ako zatome duboke međusobne razlike, kao što su ih uspješno zatomili gradeći firewall protiv prodora desno-radikalnih populista, u te tri godine moguće je pripremiti se za ozbiljnu obranu demokratskih institucija na idućim predsjedničkim, a vjerojatno i općim izborima.
Evropske integracije
Europska unija bi morala razmisliti o izbornom modelu prema kojem se bira Europski parlament, u taj izborni model ugraditi barijere i zaštite, kakve osiguravaju francuski dvokružni većinski model, njemački mješoviti model, ili britanski model relativne većine. Već se pokazalo kako protudemoratski radikali zlorabe lako stjecanje parlamentarnog sustava na razini Europske unije, pa su tako i Le Pen, i njemački AfD, i Nigel Farage iz Britanije, iskoristili medijski prostor, ali i novac iz Europskog parlamenta, za patogeno djelovanje u svojim državama. Činjenica da se ključne odluke u EU donose u Europskom vijeću i zahvaljujući modelima glasanja i postizanja većine u Europskom vijeću, Unija se do sada nije našla u blokadi, koliko god neke od članica (donedavno Poljska zajedno s Mađarskom, sada Slovačka s Mađarskom) predstavljale izazov za racionalna političko djelovanje. Amsterdamski mehanizmi ograničavanja prava glasa, doduše, postoje, ali se teško pokreću i nisu efikasni u situaciji kad dvije države (ili ako bi ih se okupilo više, što do sada nije bio slučaj) ugrožavaju proces donošenja odluka.
Kao što su mnogi počeli zaboravljati da je europska integracija prije svega projekt izgradnje trajnog mira (ali i sprečavanja gladi) nakon II svjetskog rata, tako zaboravljaju i na to da je nužno graditi mehanizme sprečavanja pojave uzurpatora koji bi mogli dovesti u pitanje liberalno-demokratski poredak. Ranjivost liberalnih demokracija neko vrijeme nije bila jedna od prioritetnih tema društvenih znanosti, a još je manje bila predmetom bavljenja političara. Čini se da ulazimo u razdoblje, u kojem prije svega zbog patogenog utjecaja totalitarnog režima Vladimira Putina (ne zaboravimo da su i Le Pen, i AfD, i austrijska FPO, ključne rizične stranke za demokraciju u Europi, Putinovi klijenti) natjerati da o problemu zaštitnih mehanizama demokracije ozbiljno razmislimo.
Uz sve svoje mane, očito je da predsjednik Macron to uspješno čini, pa zato valja pretpostaviti da lavina podcjenjivačkog odnosa prema njegovim politikama, ne proizlazi samo iz neznanja sudionika u toj kampanji, nego i iz svjesnog širenja lažnih vijesti u korist Putinova režima. Zanimljivo je gledati tko prednjači u opisivanju Macrona kao gubitnika i tko je bio najčvršće uvjeren u to da se u Francuskoj uspostavlja nova realnost, koju će oblikovati Marine Le Pen, pa da nam sve bude jasno.
Koliko god gajio nadu u to da u SAD sustav sprečavanja pojave uzurpatora demokratskog poretka ne bi preživio povratak na vlast predsjednika Trumpa, Putin, koji je vjerojatno već otvarao bocu dobrog francuskog šampanjca, nadajući se političkim krizama u Francuskoj (i Velikoj Britaniji) ipak nema razloga otvoriti taj pjenušac. Europska unija je prostor permanentne „političke drame”, ali institucije ipak funkcioniraju, makar je očito da njihovu zaštitu treba snažno ojačati.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR