Suvenirnica Kod srećne ruke

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Sve odavno liči na parodiju, iako je odveć mučno da bi moglo biti parodija. Iako parodija po definiciji jeste groteskna imitacija, u našem slučaju toliko je groteskna da – „Strašilo je slušat što se radi...“ Ako zemljom koja je juče proslavila 13. jul, dan ustanka protiv fašizma, vladaju sljedbenici ideologije protiv koje je i podignut ustanak, onda, što to mi slavimo? Potpuni civilizacijski sunovrat i smijanje u lice antifašizmu? Ruganje tradiciji i svim onim žrtvama koje su pale za slobodu Crne Gore 13. jula 1941? Slavimo li laureate Trinaestojulske nagrade i onog koji im istu uručuje? Slavimo li oslobađajuću presudu za optužene za pokušaj Državnog udara, ili slavimo tamnicu za tužioce koji su učinili da Državni udar ostane tek pokušaj?

I to sve dok nam predśednik Skupštine, davno proglašeni četnički vojvoda, najavljuje obnavljanje kapele Aleksandra Karađorđevića. Jer, znate i sami da to nije Njegoševa kapela, već još jedna laž u kolekciji laži onih za koje je Dobrica Ćosić kazao: „Laž je srpski državni interes.“

Nego, ko to tamo slavi? Neimari koji na brdu iznad Bijele u nebo dižu krst od trideset metara? I poput Nikolaja Velimirovića, svetitelja Crkve Srbije, kojeg je 1934. glavom i bradom odlikovao Adolf Hitler, slave svoga Boga? A bog je Sveti Sava, jer Isus je odavno proćeran iz njihovih hramova. Podižu li naši neimari gvozdeni krst nalik onome kojim je Adolf Hitler odlikovao Pavla Đurišića, još jednog njihovog idola. Kako piše istoričar Radoje Pajović: „Za Đurišićeve zasluge za sile Osovine, Hitler je početkom oktobra 1944. odlikovao Pavla Đurišića Gvozdenim krstom, najvećim nacističkim odlikovanjem za ratne zasluge.“ Zato valjda naše krstonoše toliko vole gvožđe, pa su 2005. na Rumiji i crkvu od gvožđa podignuli. Apsurd je crnogorska svakodnevica, pa i sve ovo što se događa neće nas ostaviti u čudu. Ni sljedbenici nacizma koji slave borbu protiv istog, ni megalomanski krstovi od gvožđa, ni brdo iznad Bijele, koje bi u savremenoj svetosavskoj interpretaciji valjda trebalo biti Golgota, ali ne za Nazarećanina, već za Svetog Savu. Ipak, na njihovim krstovima jedino se Crna Gora razapinje. Iz dana u dan. Iz skarednosti u skarednost.

Iz apsurda u apsurd. Od čuđenja Filipa Adžića, koji za prodaju Crne Gore optužuje PES, do čuđenja izvjesnog kolumniste Mandića. Onih, koji su se svojski potrudili da 13. jul obilježavamo u novom Trećem rajhu. Takvi se danas čude. Nad čime? Nad svim onim ciglama koje su uzidali u ovakvu Crnu Goru? Nad svim onim avetima koje su oslobodili iz zamandaljenih podruma prošlosti? Istina, jedan je bio vlast, i do kraja mandata prodavao i izdavao Crnu Goru. Drugi je na redakcijskim kolegijumima Vijesti primao k znanju zadatke svojih urednika. A zadatak je bio oduvijek samo jedan – kako „normalizovati nenormalno“. A danas nas, gle čuda, ovaj polaznik radionice lijepog pisanja u organizaciji Vijesti, na svom portalu nastoji normalizovati?! Nakon relativizacije svega i vsja, nastupa normalizacija onoga čemu si i sâm dobrano doprinio. Tako to biva u svijetu licemjera. U svijetu onih koji računaju na naše kratko pamćenje. Onih, kojima je ideal svih ideala bio pad DPS-a. Pa i ako je alternativa istom goli fašizam! I kad smo već do grla u religiji nek znaju da im neće biti oprošteno, jer znali su što čine. Neće im biti zaboravljeno, jer znali su kakvo zlo nude kao slobodu. Znali su da klerofašizam nude kao demokratiju. Zato, kad bi bar ćutali. Možda bi njihova prijetvorna priroda manje zaudarala.

Ali, sve je u Crnoj Gori u dokazivanju. Lažni vjernici svoju vjeru dokazuju džinovskim krstovima, pokajnici se svojski trude dokazati vulgarnim i banalnim komentarom novopostavljenog krsta, ljevičari koji brane kapitaliste dokazuju se recikliranjem samih sebe i velikim riječima, kojima su sami amputirali smisao.

I na koncu – nova, i sudeći po stavovima Sindikata, oslobođena „Pobjeda“ dokazuje se velikodušnim poklonima čitaocima! A darje i uzdarje je 20 crnogorskih zastava, koje u kreativnoj i patriotskoj sinergiji Crnogorcima daruju „Pobjeda“ i CKM! Zato, znajući vizuelni i sadržajni identitet CKM-a, neku novu „Pobjedu“, na koju se ipak nećemo navikavati, po ugledu na naslov romana Gorana Petrovića, tek donekle ga mijenjajući, možemo bez trunke grizodušja nazvati „Suvenirnica Kod srećne ruke“. A sve ovo skupa vam je Crna Gora danas. Zemlja paradoksa. Ali, i zemlja ljudi koji ne pristaju na parodiju, na grotesknu imitaciju stvarnosti.