Preprodavci magle

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Da je Milojko Spajić prodavac magle znali smo od časa kad se niotkuda obreo u vladi Zdravka Krivokapića. Baš poput Alise u zemlji čuda. S patetičnim i bajkovitim razlozima povratka u Crnu Goru, i prihvatanjem teškog bremena ministrovanja, Milojko je od samoga početka svoga hodočašća ogolio svoje opsjenarsko lice. Jer, Milojko nije prigrlio vlast zbog sebe, već zbog nas. Milojko vam je otprilike Isus u montipajtonovskom skeču. On je na svoja nejaka pleća natovario naše grijehe, i nekad kao ministar, a danas kao premijer, razapet na krstu strada zarad nas. Još samo da izgovori: „Ili! Ili! Lama savahtani?”, to jest: “Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio?", i spektakl će biti potpun. No, znamo sve o Milojku. Znali smo oduvijek. Prodavac magle s izmaštanom biografijom nadaleko poznatog finansijskoga maga, i, ne manje važno kad je Milojko u pitanju, svjetskog bonvivana.

Ipak, tek nedavno smo spoznali da i prodavci magle imaju svoje prodavce. Takoreći preprodavce magle. A te i takve smo našli tamo đe ih do nedavno ni u ludilu ne bismo tražili. Ali, nije do nas, sami su se objavili svijetu. Do njih je. Do njih kojima nije prvi put da izriču hvalospjeve na račun singapurskog šarlatana. Do analitičara i kolumnista koji su, kao kad u šumi naiđete na međeda, prestali disati, praveći se mrtvi, dok je, jelte, istraživanje nepočinstava SDT-a kidalo glave crnogorskim novinarima. Valjda danas živimo Vitovu poeziju, a budući da su naši kolumnisti i analitičari skloni književnosti, ne žele protivurječiti stihovima: „Na gradove udariće trava/i zavesti svoju strahovladu/svi cvjetovi ostaće bez glava/da bi bili sa travom u skladu.“

Zapravo, oni se nijesu zadovoljili tišinom, već su smjene pravdali tržištem, kapitalom i čitanošću. Baš juče na portalu na kojem ljevica gine za kapitalizam pročitam da je izvjesni glumac obavio veliku nuždu tik pored svoje supruge, u ljubavnom gnijezdu! Priznajem, tekstovi o korumpiranim i ucijenjenim tužiocima, o razorenim institucijama, o selektivnoj Justiciji znaju biti dosadni. Poput Tihog Dona. Dok vijest o uneređenom glumcu jeste od javnog interesa i zaista je potreba, kao hljeb nasušni! Tišina je svud okolo i sve živo pokriva i kad tužilac Šoškić objavi imena crnogorskih novinara i pisaca, targetirajući ih i izlažući ih vaskolikom linču rulje zadojene mržnjom. A grijeh obilježenih novinara i pisaca je što nikako ne vole tišinu. Što su istu remetili kad su javno linčovani oni koji danas ćute. Oni koji imena tužilaca ne pominju ni u snu. Ni za kafanskim stolom.

A nakon svega prodavci Milojkove magle ushićeno javnost uvjeravaju da magla nije magla, da je to izvjesno bolja budućnost. Da ne vjerujemo svojim očima, praznim džepovima i cijenama na policama supermarketa, već njima, koji se čude reakciji građana na još jednu Milojkovu masnu laž?! I to sve kad ministar pravde Andrej Milović, osnivač PES-a, visoki funkcioner aktuelnog režima izjavljuje: „Ograđujem se od prevare Spajića i Krvavca, građani dobijaju farsu.“ I to sve dok Milojko moli Andriju Mandića da odustane od kapele Karađorđevića. Premijer moli predśednika Skupštine?!

Čak bi i onima za koje su Novović, Šoškić i ini tabu teme moralo biti bar malo nelagodno zbog svega ovoga. Zbog vlastitog slobodnog pada, kojem ne vidimo kraj. Zbog srebroljublja koje neće moći opravdati ni novi „Kapital“, a kamoli đetinji proglasi i manifesti o postradaloj radničkoj klasi. Uprkos svemu u Crnoj Gori se sramota pamti dugo. Iako nam se danas tako ne čini. Naročito sramota onih od kojih smo očekivali mnogo. Ali, horizont očekivanja još jednom je iznevjeren.

Ipak, i na kraju ovog tunela nazire se svijetlo. Nazire se nova televizija. Televizija Antena M. Na kojoj, baš kao i na portalu, neće biti zabranjenih i onih čija se imena ne pišu, ne izgovaraju. Antena M je oduvijek slobodna teritorija. I ostaće takva, jer šutnja nije bila opcija ni u minulih trideset godina, koliko je Antena M navršila 18. jula.