Piše: Tomislav Marković
Igor Živanović s beogradskog Instituta za filozofiju predlaže da se ukine pravo glasa za osobe starije od 65 godina.
Srpsko društvo je prilično konzervativno, patrijarhalno, kolektivističko, nesklono poštovanju individualne slobode, teško podnosi pojedince koji se izdvajaju, pa je sklono despotskim oblicima vladavine. Nije to ništa novo, srpske demokratske tradicije su vrlo tanušne, ali kako vrijeme protiče, situacija postaje sve alarmantnija. Srećom, Srbija ima intelektualnu elitu koja je dorasla izazovima svog doba, ima misleće ljude koji su uvijek u stanju da smisle izlaz iz nepodnošljivog stanja u kojem smo se zatekli.
Efikasno rješenje za stvaranje jednog boljeg društva ponudio je Igor Živanović, istraživač Instituta za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, u tekstu "Stari birači" objavljenom u listu Danas i prenijetom na sajt Nove srpske političke misli. Živanović je sa snajperskom preciznošću definisao problem – to su stari birači koji "poslovično glasaju za političke opcije koje karakteriše despotski način upravljanja", pa je odlučio da toj gerontološkoj pošasti stane u kraj.
Najbolje bi bilo kad bi se pravo glasa ukinulo za osobe starije od 65 godina. Autor je svjestan da takvo ograničenje pomalo zaudara na diskriminaciju, ali ima i ubjedljiv protivargument – pošto "pravo glasa pripada korpusu subjektivnih prava, pa ako osoba nakon određene starosne dobi može da izgubi pravo da upravlja motornim vozilom, analogno tome može da izgubi i pravo da odlučuje o budućnosti političke zajednice - budućnosti u kojoj neće ni da učestvuje".
Humani predlozi
Kao da ne vjeruje sebi, pritisnut zamišljenim optužbama za diskriminaciju, Živanović odmah odustaje od idealnog rješenja da bi predložio nekoliko razblaženih načina kako sprečiti uticaj zlih staraca na budućnost mladih i zdravih kao ruža. Prvo treba starosnu granicu biračkog prava pomjeriti na 16 godina. Potom je neophodno izvršiti vrjednovanje glasova, ne može svaki glas da vrijedi isto. Tako bi glasovi obrazovanih vrijedili više nego glasovi neobrazovanih, glasovi mlađih bi imali veći koeficijent nego glasovi starčadi, svako novorođenče treba da dobije pravo glasa, a roditelji će glasati umjesto njega dok ne navrši 16 godina.
Pošto je, kako autor tvrdi na osnovu nečijeg iskustva, "empirijska činjenica da osobe koje imaju djecu vode više računa o budućnosti nego one bez djece", glas bezdetnih roditelja ne može da vrijedi isto kao, na primjer, slobodarsko-kukasti glas Andreja Fajgelja koji ima četvoro djece. Ako bi srpske institucije prihvatile ingeniozne i nadasve dobronamjerne preporuke dr. Živanovića, naši problemi s diktatorima i despotima nestali bi kao rukom smrti odnijeti.
Zaista rijetko inteligentan i human predlog, ali ipak ima nekoliko mana. Ako o budućnosti naše zajednice ne može da odlučuje onaj ko u njoj neće učestvovati jer mu se smrt približava, šta da radimo s onim starcima i staricama koji se dobro drže, prilično su zdravi i dugovječni, pa dožive i svih 90 ili 100 godina? Da ne pričamo o neodgovornom ponašanju ljekara koji im pomažu u tom subverzivnom poduhvatu tako što ih liječe samo zato što su bolesni, radeći sebi i svojoj mnogobrojnoj djeci o glavi. Pritom, čak i ako ukinemo pravo glasa starima, to ne znači da oni ipak neće glasati. Ovo je Srbija, zemlja u kojoj i mrtvi glasaju, naći će maliciozne sijede glave načina da izađu na izbore, samo da bi napakostili mladim mudracima poput Živanovića.
Diskriminacija je srce biračkog prava
Zašto se zaustaviti na oduzimanju biračkog prava dekama i bakama? Zašto im ne bismo oduzeli i ovu crkavicu od penzije? Ne može to tako: ne radiš ništa, a dobijaš pare. Ili zdravstveno osiguranje.
"Empirijska je činjenica" da se stari razboljevaju češće nego mladi, a medicinske usluge koje obilato koriste padaju na teret budžeta koji pune mlađi od 65 godina. Čista nepravda! Ako penzioneri, pardon – bivši penzioneri, prežive ove mjere koje bi zlobnici bez ikakvih razloga optužili kao diskriminativne, onda nam ne preostaje ništa drugo nego da uvedemo zakon o lapotu (nekadašnji običaj ubijanja starih i nemoćnih članova porodice). Jeste da zvuči malo drastično, možda čak i diskriminativno, ali budućnost srpskog društva mora se sačuvati od onih koji u njoj "neće ni da učestvuju". Uostalom, srpske vojne i paravojne snage nedavno su naokolo ubijale ljude samo zato što imaju nepodobna imena ili veru. Zašto sad ne bi ubijale sopstvene građane koji imaju nepodobnu starosnu dob?
Ne možemo se ni tu zaustaviti. Ako je osnovno načelo, kao što smo videli, da o budućnosti društva ne mogu da odlučuju oni koji će uskoro umrijeti, to se onda ne odnosi samo na starije osobe. Ljudi imaju ružan običaj da se prestave i pokre 65. godine života, mnogi mladi ljudi se razboljevaju, neki čak i od neizlječivih bolesti.
Ako ćemo doktrinu dr. Živanovića da sprovedemo do kraja, onda bi svaki građanin morao da dostavi ljekarski karton biračkoj komisiji prije izbora, pa ako se ispostavi da ljekari procjenjuju da će dotični iz objektivnih razloga biti spriječen da učestvuje u budućnosti srpskog društva, automatski mu se oduzima pravo glasa.
Opšte ukidanje opšteg prava glasa
Davanje biračkog prava mlađima od 18 godina svakako je plemenit čin, ali i tu ima problema. Recimo, prema CeSID-ovom prošlogodišnjem istraživanju, većina birača Šešeljeve Srpske radikalne stranke ima između 18 i 29 godina. Takođe, "empirijska je činjenica" (utvrđena golim okom) da Vučićeva Srpska napredna stranka ne oskudijeva u podmlatku. Pravo glasa za tinejdžere ne bi nas riješilo despotije, naprotiv. Jedino rješenje je da ukinemo pravo glasa biračima do 29 godina starosti, jer su njihove "političke preferencije" – kako reče Živanović za stare – "prilično iracionalne".
Navedeno CeSID-ovo istraživanje upozorava da ni sa drugim starosnim grupama stvar ne stoji mnogo bolje. Najveći broj glasača Demokratske stranke Srbije i Dveri star je između 50 i 59 godina, brojna grupa neodlučnih kreće se između 30 i 39 godina starosti (mada ima i onih koji imaju između 60 i 69, ali njih smo uglavnom već škartirali), dok pripadnici najbrojnijeg političkog opredjeljenja – apstinenti – imaju između 40 i 49 godina.
Kad se sve sabere, ne preostaje nam ništa drugo nego da svim navedenim starosnim grupama ukinemo pravo glasa. To je jedini način da se sačuvamo od despotizma. Doduše, time bi pravo glasa bilo oduzeto svim građanima Srbije, što pomalo podsjeća na despotiju. Postoji rješenje i za taj problem. U Srbiji bi biračko pravo trebalo da ima jedino Igor Živanović, budući da samo on zna šta je najbolje za sve građane. Još da to pravo postane nasljedno i zauvijek bismo se riješili opasnosti koje prijete slobodi i demokratiji.
Nepostojeća budućnost
Drastični problemi, kao što smo vidjeli, zahtijevaju drastične mjere. Zato u borbi protiv despotizma, autoritarne svijesti i političkog iracionalizma nipošto ne treba koristiti sljedeća sredstva: racionalnu argumentaciju, prosvjećivanje, ubjeđivanje, podizanje kvaliteta obrazovanja, edukaciju građana svih starosnih dobi za demokratiju, empatiju prema onima koji glasaju protiv sopstvenog interesa, solidarnost sa svima, istrajni rad na političkoj edukaciji, osvješćivanje ili – daleko bilo – pomaganje potrebitima, na primjer starima i nemoćnima.
Upotreba ovakvih sredstava je opasna, jer može da stvori društvo građana koji bi se zapitali zašto bi plaćali pripadnike intelektualne elite koji bi da ih nipodaštavaju, diskriminišu i oduzimaju im teško stečena prava. Sa ovakvim intelektualcima, srpsko društvo uopšte ne mora da brine za svoju budućnost, a još manje ko će u njoj učestvovati. Bojim se da nema mnogo zainteresovanih.
Izvor: Al Džazira
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR