Kamala Haris kao zračak nade ili Hilari 2.0

Za Antenu M piše: Biljana Jovićević

Liberalno demokratski i progresivno orjentisani građani SAD-a, ali i politički lideri i njihove pristalice na Zapadu, koji SAD-e i dalje vide kao temelj i garanciju stabilnosti i opstanka zapadnih vrijednosti i transatlantskih saveza, poput NATO-a, u nedjelju su blago odahnuli i dobili zrno nade.

Džo Bajden (Joe Biden) je konačno podlegao pritiscima stranke i donatora ili izašao u susret pozivima da se povuče i „sam odlučio“ da stavi interes nacije ispred ličnog, te odmah zatim podržao svoju potpredsjednicu Kamalu Haris (Harris) da zauzme njegovo mjesto.

Pitanje za milion dolara glasi – može li Haris, koja je do prije mjesec dana konstantno u anketama stajala lošije od Bajdena, samo četiri mjeseca pred izbore, ne samo postati prva žena predsjednica SAD-a, i to azijsko-afričkog porijekla, nego i zaustaviti desničarski talas kojem je Donald Tramp (Trump) dao zamajac 2016. a koji uz manje ili veće oscilacije sve snažnije zapljuskuje Zapad?

Istoričar i profesor Džon Mičam (Jon Meacham) u kratkom eseju za The New York Times (NYT) pod naslovom „Džo Bajden, moj prijatelj i američki heroj“ (Joe Biden, My Friend and an American Hero), koji mu je i savjetnik, rekao je ono što od juče ponavlja svaki demokrata ali i republikanac „nikad-Tramper“:

„Džo Bajden je upravo pokazao kako patriotizam izgleda“.

Iako djeluje da je usmjerena na republikanskog predsjedničkog rivala – osuđenog za 34 krivična djela Donalda Trampa, ova i sve druge poruke sličnog ili istog sadržaja, u jednakoj su mjeri usmjerene i na umirivanje povrijeđenog ega predsjednika Bajdena, kojeg su na jedvite jade, nakon skoro mjesec dana javnih i tajnih pritisaka i prozivki istim agrumentima, poslije debakla u debati 27. juna, uspjeli nagovoriti da pobijedi sebe i odustane od borbe za drugi mandat u Bijeloj kući, čemu se uporno i žestoko opirao.

Bajden je, međutim, uz snažnu podršku porodice i nekolicine dugodišnjih bliskih savjetnika pružao žestok otpor, optužujući stranački establišment (isti onaj koji mu je dva puta omogućio da dobije stranačku kandidaturu i pored loših izbornih performansi) ne i birače, da ga ne žele. Organizovao je izborne skupove i intervjue na kojima se takođe, samo u manjoj mjeri verbalno i mentalno spoticao, i tvrdio da ga „samo Bog“ može natjerati da odustane.

Jedna od najuticajnijih čelnica Demokratske stranke, bivša predsjedavajuća Predstavničkog doma, koja je zaradila i titulu „emeritus“ za tu poziciju, Nensi Pelosi (Nancy), gostujući uživo na medijima, na pitanje „da li podržavate zahtjeve da se predsjednik Bajden povuče“ je odgovarala „o tome će predsjednik sam odlučiti!?“. Na začuđene konstatacije „ali predsjednik je već više puta ponovio da nema namjeru da se povuče“, od Bajdena par godina starija 84-godišnja Pelosi, vitalna i veoma bistrog uma, mirno je vješto izbjegavala da odgovori „podržava li predsjednika“ već je manirom iskusnog političara ponavljala „predsjednik će donijeti odluku sam“. Drugi su na ovo pitanje novinarima odgovarali i „lijepa Vam je kravata“.    

Onda je se u subotu 13. jula, dogodilo šokantni pokušaj ubistva bivšeg predsjednika Donalda Trampa u Batleru u Pensilvaniji, na predizbornom skupu. Registrovani republikanac, koji je ranije davao donacije i demokratama, 20-godišnji Tomas Metju Kruks (Thomas Matthew Crooks), koristeći automatsku pušku AR -15, oružje koje baš republikanci sami godinama pokušavaju zaštititi i omogućiti da bude dostupno za kupovinu bez ikakve kontrole, skoro pa u Walmartu ili Whole Food-u (supermarketi), pokušao je ubiti bivšeg predsjednika, ali ga je srećom zakačio samo po uhu. Ubio je međutim jednog čovjeka i ranio još dvije osobe. Pošto ga je, prema njegovim i riječima bliskih mu saveznika i pristalica „Bog spasio“, majstor za medijski marketing, Tramp je krvavog lica i uzdignute pesnice poručio „borba“, koristići priliku koja mu se ukazala na najbolji mogući način.

Kako je precizno napisao Metju D'Ankona (Matthew D'Ancona) za britanski The New European „Metak je pogodio Donalda Trampa, ali je ubio Džoa Bajdena“ (The bullet hit Donald Trump, but it killed Joe Biden).

U narednih 48 sati i Bajden i demokrate u šoku su osuđivali pokušaj ubistva bivšeg predsjednika, razglabali o potrebi “jedinstva nacije“ i „spuštanja tona“ u retorici političkih rivala „s obje strane“, a predsjednikova administracija, upravo po Bajdenovom nalogu, tražila detaljnu istragu i utvrđivanje kako je Tajna služba (Secret Service) zadužena za bezbjednost američkih predsjednika, mogla tako katastrofalno kiksati i dozvoliti da se očigledno poremećeni mladić, popne na zgradu, na 150 jardi udaljenu od Tramovog podijuma, i kako je utvrđeno, ukupno 1 minut i 57 sekundi šeta po krovu i pored više upozorenja građana organima reda, prije nego što je zapucao.

Zatišje na strani demokrata je uslijedilo iz dva razloga – smatrali su neumjesnim u tom trenutku baviti se unutarstranačkom kampanjom, ali i zato što je logično procijenjeno ono što je D'Ankona sabrao u pomenutom naslovu: Bajden više nema nikakvih šansi za reizbor u novembru, a pošto se opire pozivima da odustane – možda više ne treba ni insistirati već ga pustiti da bude kolateralna šteta poraza demokrata, koji će svoju šansu tražiti 2028.

Cijele prošle sedmice Trampove pristalice uživale su i slavile „gotovu stvar“ na Republikanskoj nacionalnoj konvenciji (RNC) potvrđujući Trampovu nominaciju, kao i odabir potpredsjedničkog kandidata, Džej Di Vensa (JD Vance) mlađeg senatora iz Ohaja, koji je samo par godina ranije Trampa upoređivao sa Hitlerom i tvrdio isto što demokrate i dalje tvrde „da je opasnost za američku demokratiju“, a u međuvremenu postao Trampov „lojalista“, kako se to popularno kaže.

Dio demokrata je međutim pružio otpor ideji da se „baci peškir na pod“ i čeka novu šansu – pitajući se šta je sa tvdnjama da su izbori istorijski i da bi ukoliko Tramp pobijedi mogli biti posljednji demokratski, šta je sa borbom za vraćanje reproduktivnih prava ženama, sa toksičnim Projektom 2025 (Project) i novom američkom „revolucijom bez prolivanja krvi...ukoliko ljevica dozvoli da tako bude“ itd... nakon čega su mediji ponovo počeli da „cure povjerljive izvore“ iz dva tabora demokrata – posebno ukazujući da uz Bajdena, demokrate sigurno gube i Senat, kao i veliki broj mandata u Predstavničkom domu, čime se potpuno obesmišljava kontrolna uloga Kongresa.

Sve to, dok je predsjednik obnovio kampanju, te se uz budnu pratnju medija jedva spuštao niz stepenice Air Force-a 1 u Las Vegasu, u Nevadi. Mediji su manje više live prenosili skupove sa pristalicama koje ga susrijeću sa osmjehom, ali i strahom da će se svakog časa spotaći, jer jedva hoda. U Nevadi je potom utvrđeno da predsjednik ima koronu, sa „blagim simptomima“ te je otišao u svoju porodičnu kuću u Delavaru - u samoizolaciju.

„Jednom i da pozitivnost na koronu donese nešto pozitivno“ rekao je komičar Bil Mar (Bill Maher) u emisiji u petak veče, ali i bez toga su već počele da stižu informacije da je predsjednik u samoizolaciji počeo da ima više sluha za javne i tajne pritiske iz stranke, te da se raspituje „da li Kamala ima izgleda za pobjedu?“ i „da li će demokrate zaista izgubiti kontrolu nad Kongresom ako on izgubi?“. Nove vijesti iz pouzdanih izvora su govorile - da bi se moglo dogoditi da u toku vikenda objavi povlačenje. Par sati nakon što su svi počeli javljati tu udarnu vijest, iz drugih izvora bliskih predsjedniku opet su stigle drugačije informacije „da je i dalje uvjeren da ima jasan put ka pobjedi u novembru“ i da neće odustati.

Mediji su uz to, prijateljski počeli svakog dana da ga podsjećaju kako je predsjednik Lindon Džonson (Lyndon B. Johnson), usred debakla sa ratom u Vijetnamu i ogromnih protesta i nezadovoljstava aktivista za ljudska prava, predvođenih dr. Martinom Luterom Kingom (Luther), stavio nacionalni interes ispred ličnog i u januaru 1968. objavio da neće tražiti reizbor. Među onima koji su ga na uzvišenu žrtvu tog čina podsjećali u petak, bila je Džonsonova ćerka, Lusi Beins Džonson (Luci Johnson) u intervjuu za CNN kod Kristijane Amanpur (Christiane Amanpour), koja je rekla da podržava predsjednika Bajdena i da je na njemu „da sam odluči hoće li se povući“.

Konačno, u nedjelju, u ranim popodnevnim satima po vašingtonskom vremenu, nedjelja veče po centralnoevropskom (CET), predsjednik Bajden je „sam odlučio“ i „iznenadio sve osim par najbližih saradnika“ da se u interesu nacije povuče iz utrke za reizbor. Javnost je obavijestio o tome u saopštenju objavljenom na društvenoj mreži X (bivši Twitter), obećavši obraćanje naciji „kasnije tokom sedmice“. U postu koji je uslijedio, dok su još mediji čitali uživo breaking news sa X-a, Bajden je objavio i da daje svoju punu podršku potpredsjednici Kamali Haris da bude na čelu demokratske liste u novembru.

Uslijedile su reakcije: uz odavanje počesti Bajdenu kao „najkonsekventnijem predsjedniku u novijoj istoriji“ (Barack Obama), zahvalnost za „najprogresivniju agendu u korist radnih ljudi jednog američkog predsjednika u novijoj istoriji“ (Berni Sanders), uslijedila su pitanja kako dalje i da li je Kamala Haris jedina i najbolja opcija ili treba dati priliku i otvoriti proces i za druge, popularnije kandidate od nje?

Demokratska nacionalna konvencija (DNC) počinje 19. avgusta i traje do 23. Do tada bi ili Haris ili neko od drugih kandidata, ako uđu u utrku trebalo da osiguraju većinu od oko 3000 delagata i oko 900 superdelagata. Iako su odahnuli Bajdenovim povlačanjem (a ne izbacivanjem) na kojem su insistirali upravo zato što su mu sami, prethodno onemogućavajući fer nadmetanje u stranci, po optužbama mnogih, omogućili da osigura većinu delegata, na šta se i sam pozivao tvrdeći da mu „niko ne može oduzeti kandidaturu“, sada su ušli i u „nedefinisane vode“, riječima bivšeg predsjednika Obame.

Međutim, da sve nije bilo tako „iznenada“, ali i da ipak postoje razlike u načinu na koji stranački lideri gledaju na proces koji će uslijediti, pokazali su posljednja 24 sata od objave.

Odmah nakon Bajdena, oglasili su Klintonovi, bivši predsjednik Bil i državna sekretarka Hilari (Bill i Hilary Cliinton) i podržali Haris. Nakon toga praktično svi oni koji su branili pozicije Bajdena odmah su ponovili isto i dali Haris punu podršku za kandidaturu, izuzimajući senatora Sandersa. Njegova i podrška njegove, kako je zovu „političke ćerke“ zastupnice Aleksandrije Okasio Kortez (Alexandria Ocasio Cortez) popularne AOC - Bajdenu, da ostane u utrci, uprkos jasnim problemima sa memorijom, pa i tvrdnjama pojedinih ljekara specijalista da se kod njega vide znaci Parkinsona (potkrijepljeni otkrićem novinara da su neurospecijalisti dolazili čak devet puta u Bijelu kuću u posljednje vrijeme, ali su portparoli tvrdili - ne zbog predsjednika već navodno drugog brojnog osoblja) bila je predmet oštrih polemika i čuđenja kod progresivnog biračkog tijela.

Za razliku od Bernija, AOC je odmah podržala Haris, i do momenta pisanja ovog teksta dobila je podršku i svih stranačkih lidera iz svih saveznih država, kao i desetine drugih prominentnih demokrata uključujući i nekih za koje se očekivalo da bi sami mogli biti kandidati koji mogu dobiti veću podršku birača od Haris. Među njima, guverner Kalifornije Gavin Njusom (Newsom), koji je pak prema pisanjima medija za vikend obacio mogućnost da joj bude potpredsjednik, što je znakovito), zatim super popularna guvernerka Mičigena, Grečen Vitmar (Gratchen Withmer), guverner Kentakija Endi Bašir (Andy Bashear), zatim Džoš Šapiro (Josh Shapiro) Mark Keli (Kelly) itd...sve kandidati za koje se vjeruje da su popularniji kod glasača od Haris, ali koji nemaju infrastrukturu koju ima ona (naslijeđuje Bajdenovu) i ne mogu njenom brzinom sakupiti potrebne delegatske glasove, jer je vrijeme ovdje jedan od važnih činilaca. Mogu joj međutim biti odlični potpredsjednici - a stranački stratezi i analitičari ukazuju i da je radi umjerenijeg centrističkog biračkog tijela, važno da potpredsjednik bude „bijeli muškarac“.

Primjera radi, za samo 24 sata, do momenta pisanja ovog teksta, na izborni račun Demokratske stranke (kojem su donatori zbog Bajdena bili zatvorili sve slavine) slilo se više od 80 miliona dolara.

Među onima koji je nijesu odmah podržali Kamalu Haris su pak najuticajnije demokrate u stranci u ovom momentu, Nensi Pelosi koja kaže da žele da „otvore proces da bi vidjeli ko od kandidata ima najviše šansi da pobijedi Trampa“, senator Čak Šumer (Chuck Schumer), lider demokrata u Senatu, kao i Barak Obama, i dalje veoma popularni i uticajnih predsjednik, za kojeg pak The New York Times kaže da želi da se predstavi kao „nepristrasan državnik“ koji ne želi da utiče na proces. Pelosi je međutim u ponedjeljak popodne ipak javno podržala kandidaturu Haris.   

Ostale činjenice kažu sljedeće:

Za demokrate je ključno da izvedu sve logične glasače Demokratske stranke, što je bio Bajdenov ključni problem, kako zbog sumnje u njegove mentalne i fizičke kapacitete, jednako i veoma lošeg vođenja politike prema sukobu u Gazi, koji je uslijedio nakon terorističkog napada Hamsa na Izrael 7. oktobra, nakon čega je dao neselektivnu podrške desničarskoj vladi Benjamina Netanjahua za brutalno razaranje Gaze, u kojoj je do sada ubijeno preko 44 000 Palestinaca, od čega su 70 posto žene i djeca.  

Kamala Haris prema svemu što se može vidjeti - iz filmski brzog razvoja događaja, ima najviše izgleda da najbrže sakupi potrebne delegatske glasove za kandidaturu i podršku stranačkih lidera na svim nivoima, zbog čega, pretpostavlja se, niko od pomenutih popularnih kandidata do sada nije odlučio da najavi svoju kandidaturu. Jeste bivši demokrata, sada nezavisni senator Džo Mančin (Joe Manchin), koji ima ambiciju, ali nema nikakvih šansi, jer je više republikanski konzervativno nastrojen, nego demokratski (postao je nezavisan jer su mu demokrate postale previše lijevi).  

Uz pomenuto kao i štrikiranje klasičnih liberalnih zahtjeva - prva žena i to obojena, azijsko-afro-američkog porijekla, Kamala Haris ima i ozbiljnih deficita, koje će bez dileme iskoristiti Tramp i republikanci u naredna četiri mjeseca ukoliko osvoji, odnosno, kako je ona sinoć znakovito, a rekla bih i vrlo svjesno poručila - „zaradi“ nominaciju.

Naime, Bajden je djelimično i bio primoran da se ponovo kandiduje (neko će se sjetiti da je sebe nazivao tranzicijskim kandidatom) jer se Kamala Haris na dužnosti potpredsjednice pokazala neobično loša i nesposobna. Svaki zadatak koji joj je povjeren je zabrljala, pokazala nevjerovatno nepoznavanje politike - i domaće i vanjske. Decenijama dugu migrantsku krizu na granicama SAD-a je samo još više iskomplikovala svojim neznanjem ili nesposobnošću. Na globalnoj je sceni takođe bila veoma loša, a jedno vrijeme su postojali zategnuti odnosi na relaciji sa predsjednikom Bajdenom i njegovim osobljem. Tri i po godine u Bijeloj kući karakteriše i osipanje njenog kabineta, koji su napustili svi ozbiljni demokratski stručnjaci, što je viđeno do tada samo kod Trampa. U javnim nastupima je imala niz gafova, kada ne umije da završi započetu misao o nečemu (ali ne zato što je se ne sjeća o čemu priča) i često koristi izvještačeni glasni smijeh zbog čega je predmet ismijavanja.  

Zbog kihotanja i grešaka prilikom javnih istupa u posljednje se vrijeme počelo tu i tamo govoriti kako ima tremu od javnih nastupa. Zanimljivo je međutim, da to nikad nije uočeno dok je bila senatorka i briljantno (kao vrsni glavni tužilac Kalifornije) preslišavala kolege na salušanjima u Kongresu, kao ni tokom javnih nastupa kada govori o temi ženskih reproduktivnih prava, što je česta tema u ovoj kampanji.

Ne manje značajno je i da i pored toga što je bila medijska zvijezda demokratskih unutarstranačkih izbora za 2020., i što je imala dvije odlične debate, na jednoj od njih verbalno „sahranila“ upravo Bajdena, iz utrke tada morala da izađe među prvima, jer nije uspjela sakupiti nijedan delegatski glas, uključujući ni u svojoj Kaliforniji.

Kada su Bajdenu demokratske organizacije i ženske grupe i udruge, uoči prošlih izbora dali spisak sa 15 imena žena koje zaslužiju da mu budu potpredsjednice, ime Kamale Haris - nije bilo na njemu. Baš kao i njegovu kandidaturu, Haris mu je servirao stranački establišment demokrata, isti onaj koji je vrlo brzo uključio alarme, kada se ispostavilo da nije bila kvalifikovana za povjerenu joj dužnost, a posebno za predviđenu predsjedničku kandidaturu 2024.

Kako je prije neki dan ukazao već pomenuti Bil Mar „iz nekog razloga prosto nije omiljena“.

Drugim riječima, nije zanemarljiva činjenica da bi mogla biti i Hilari 2.0., s tim što bi Hilari Klinton - da je izabrana, iako neomiljena, znala da vodi državu kao što su SAD-e, što se za Kamalu Haris „iz punih usta“ a zbog pobrojanih razloga ne može reći.

Američki mainstraem mediji su međutim sinoć Haris, o kojoj su do prije mjesec dana i sami iznosili pobrojane detalje, počeli da glorifikuju, tvrdnjama da je stekla veliko političko iskustvo i da se prekalila „iz prve ruke“ sa Bajdenom, te da mu je bila odličan partner u protekle tri i po godine i sl... „uskačući u usta“ sopstvenim izvještajima o njoj do prije samo mjesec dana.

Tramp je naravno rekao da je zadovoljan što će Haris zamijeniti Bajdena, jer mu je, kako je ustvrdio „lakše pobijediti nju“, za koju su i on i drugi republikanci još napomenuli da je među prvima učestvovala u zavaravanju američke javnosti mjesecima i prikrivala Bajdenovo stanje.

Već juče su u nekoliko takozvanih država u kojima se odlučuju izbori – „battleground“ ili „swing states“ plasirali reklame u kojima je ona meta, a na bazi pomenutih fakata. Međutim i pored tvrdnji da je lakša meta za pobijediti od Bajdena, iz izvora bliskih Trampu ukazuje se da mu nije baš svejedno, ukoliko mu ona u konačnici bude rivalka. Naime, sljedeća zakazana predsjednička debata je trebalo da se održi na CBS-u, ali je izborni tim bivšeg predsjednika već zvanično zatražio da se debata prebaci na FOX News (konzervativni desničarski dio medijske imperije Ruperta Mrdoka) - dakle u njemu ugodniju medijsku kuću.

No i pored pobrojanih fakata, imajući u vidu vremenski okvir i komplikovanu, a i neprecizno definisanu proceduru za traženje novog i od nje popularnijeg kandidata, demokratama bi, kako stvari stoje, bilo svrsishodnije da ne gube vrijeme, već, kako su i krenuli, najbrže što je moguće svi stanu iza Kamale Haris, osiguraju joj delagate i superdelegate za nominaciju i krenu u oštru kampanju.

Ali ne tako kao što su počeli „pranjem“ lošeg potpredsjedničkog track-recorda, već insistirajem na onome što je i ona do sada obećavala kao Bajdenov surogat - na nastavku postignutog napretka: obnova posrnule infrastrukture, proširenje zdravstvene zaštite na starije i ljude sa hroničnim bolestima, smanjenje cijena lijekova i ograničavanje uticaja farmaceutske industrije, najsveobuhvatniji ikad paket za rješavanje uticaja klimatskih promjena, proširenje ukidanje duga za studentske kredite, ogroman teret za oko 50 miliona građana (10 milona je do sada dobilo oprost) SAD-a.

Sve naravno uz argumentovano držanje fokusa na opasnost od drugog Trampovog mandata –  implementacije Projecta 2025, od kojeg Tramp sad pokušava da se distancira, iako su ga pisali makar tri najekstremnija člana njegove prethodne administracije, zatim borbi za vraćanje prava na abortus koji republikanci ukidaju u jednoj po jednoj saveznoj državi u kojoj su na vlasti, zahvaljući obaranju presude Roe v Wade iz 1973., pred Vrhovnim sudom SAD-a - prije dvije godine, koji je Tramp napunio konzervativnim sudijama, a tek će, ukoliko se ponovo vrati u Bijelu kuću...možda i nastavak Bajdenove najave o reformi Vrhovnog suda.... Dakle sve teme veoma važne za birače u SAD-u koje bi ih mogle mobilisati da i pored zamjerki koje imaju na njen i račun demokratskog establišmenta, masovno izađu na glasanje i onemoguće povratak Trampa u Bijelu kuću, čemu se recimo samo na Zapadnom Balkanu nadaju makar tri uticjana autoritarca, od kojih pojedini osokoljeni i Trampom i litijumom, neskriveno pokazuju pretenzije prema susjedima.

Jedan od komentatora na američkim medijima, novinarka Odi Komiš (Audie Comish), ukazala je da je već dugo jedan od ključnih problema u Americi to što ljudi ne izlaze da glasaju „za“ nekog već „protiv“ nekog kandidata.

Nije slučaj samo u Americi znamo već duže, iz izbora u izbore širom svijeta pa i Zapada se to potvrđuje, ali u datim okolnostima, a opet „radi višeg cilja“ taj se argument još jednom - mora zanemariti.