Lovac koji laje

Piše: Darko Šuković

Nakon đavo će ga znati koliko vremena okolnosti učiniše da bacim oko na lajanje u prozi Željka Ivanovića. Doduše, ovo "u prozi" sasvim nezasluženo vuče na književnost, a posrijedi je nešto najbliže izvještaju Vještačke inteligencije o materijalu sa skrivene kamere.

Nebitno, kao što sam već neđe konstatovao, pokazalo se ispravnim postupanje po sentenci-uputstvu: što smrdi ne miriši!

Ipak, začepljenog nosa, dijagonalnim prelijetanjem preko ponjave od teksta zaključio sam da kvalitet Ivanovićevog pisanja nije mrdnuo od razine na kojoj je bio u prvoj polovini 90-ih, kad je redakcija krišom slavila njegovo namještenje za direktora. Ponadali se, uzaludno, da će bataliti slova i zadovoljiti se brojevima.

Dakle, ništa novo i dužeg komentara vrijedno  - polupismeni i neduhoviti lik laže, olajava i pokušava nemoguće, da izliječi komplekse. Boli ga ono što je vidio (i čuo) sa proslave 30 godina Antene M. I ne može da shvati kako mu brojevi nijesu donijeli ni promil poštovanja što ga je Antena M zavrijedila slovima.

Ne može da shvati očigledno: neki ljudi imaju nezgodnu naviku da misle i pamte. Pa, kao posljedicu te dvije osobine, osjećaju dubok prezir prema medijskoj kući za izdavanje i njenim personifikacijama. Ne žele da im "kapo" glasila koje je svojevrstan službeni list jednog kotorskog klana priča o poštenju. Niti da zaborave ko je bio glavni medijski sponzor Crkve Srbije i litijaške kontrarevolucije.

Kad takav karakter spojite sa velikom vrućinom i punim mjesecom, dobijete štene sa subjektivnim osjećajem da je lovac na zmajeve koje smiješno laje na zvijezde.