Naručena teza: Ukrajina ne može dobiti rat sa Rusijom na način da vrati sve svoje teritorije

Za Antenu M piše: Oleksandar Levčenko

Uticajni Politiko objavio je članak Christophera McCalliona i Benjamina H. Friedmana iz američkog think tanka Defence Priorities, koji se zalaže za suzdržaniju vanjsku politiku SAD-a, gdje autori oštro kritiziraju stav NATO-a po ukrajinskom pitanju. Tvrdi se da Ukrajina ne može dobiti rat sa Rusijom na način da vrati sve svoje teritorije, da joj NATO ionako neće pomoći, te da Kijev to treba da prihvati i počne razmišljati o pregovorima sa Moskvom. Autori članka smatraju da su lideri država članica NATO-a na samitu u Washingtonu Ukrajini dali novu rundu lažne nade u ratu protiv Rusije, što je još gore od nedjelovanja. Čini se da nakon neuspjeha ukrajinske ljetne kontraofanzive prošle godine, svi polako počinju shvaćati da Ukrajinci ne mogu vratiti većinu izgubljene teritorije. Čak i sa dolaskom teškog zapadnog naoružanja, smatraju autori, Kijevu će možda biti teško da zadrži ono što sada ima, pa bi trebao početi razmišljati o pregovorima s Moskvom da okonča ili barem zamrzne sukob prekidom vatre sada kada situacija eskalira, a prostor za pregovore sve suži. Ali umjesto toga, prema autorima članka, Washington i europske prijestolnice ponavljaju da će Ukrajina jednog dana ući u NATO, reklamira se neki nejasan "most" u vezi sa sljedećim članstvom Ukrajine u Alijansi, a čini se da je Kijev na "nepovratnom putu" do pridruživanja.

Stav oba dva autora je da bi primanje Ukrajine u NATO, sada ili ikada, bila besmislica. Kako navode, svaki mogući scenario prijema Ukrajine je nerešiva dilema - ne može se prihvatiti u zapadni vojni savez dok je u ratu sa Rusijom, jer bi to odmah dovelo do eskalacije odnosa NATO-a i Rusije do nuklearne krize. Štaviše, bilo kakva buduća posvećenost odbrani Ukrajine neće biti pouzdano sredstvo odvraćanja. Sjedinjene Države su već jasno stavile do znanja da se neće boriti i da neće riskirati nuklearni rat zbog Ukrajine, čak i ako je u pitanju njen opstanak, jer Sjedinjene Države u tome nemaju vitalni interes, što je, kako podsjećaju autori, bivši Američki predsjednik Barack Obama direktno je izjavio 2016. Stoga su, prema autorima, obećanja Zapada prazna priča, a članstvo Ukrajine u NATO-u se trenutno ne razmatra. Međutim, čak i lažna obećanja mogu nositi stvarnu opasnost, a ona se može manifestirati u različitim oblicima. Prvo, svaka perspektiva ulaska Ukrajine u NATO, koliko god bila sumnjiva, sadrži ključni razlog za rat, koji daje poticaj Rusiji da nastavi sukob kako bi spriječila Ukrajinu da se pridruži zapadnom vojnom savezu. Drugo, lažna obećanja podstiču lažnu nadu, što će samo ohrabriti Ukrajinu da nastavi svoju propalu strategiju vraćanja svih izgubljenih teritorija i izbjegavanja pregovora s Moskvom. Trenutno je, napominju autori, najbolja opcija za Ukrajinu da se ukopa i izabere odbrambenu strategiju, a istovremeno započne mirovne pregovore ili barem postigne primirje. Zapadna pomoć može pomoći Kijevu da zadrži svoje pozicije i napadne ruske mete neko vrijeme, ali ne može popuniti strašni nedostatak radne snage u Ukrajini, pogotovo jer se i sama zapadna industrijska baza nalazi pod pritiskom da obezbijedi dovoljno vatrene moći da se parira ruskoj vojnoj industriji. Nastavak rata obećava samo dalje iscrpljivanje ukrajinskih snaga i na kraju mogućnost samo zadržavanja pozicija ili političkog kolapsa. S druge strane, može se ispostaviti da Rusija nije spremna da pristane čak ni na prekid vatre uz očuvanje teritorijalnog statusa quo, a pregovori se mogu odugovlačiti godinama. Istovremeno, retorika NATO-a pomaže u odlaganju ne pouzdanog mira, već prvih koraka ka njemu, smatraju autori, pa nam je potreban barem politički pomak ka priznanju da se rat neće završiti potpuno pravedno za Ukrajinu i da će Rusija uzeti sve što je već uzela. Čini se da sama Ukrajina nije toliko monolitna, odnosno nepokolebljiva u svom zahtjevu za povratkom svih teritorija po svaku cijenu. Sve više Ukrajinaca bi svakako željelo da se stvari mijenjaju i da prestanu žrtvovati živote za sve nedostižnije ciljeve. Nadalje, dok cijenu lažne nade uglavnom plaća Ukrajina, ona također povećava rizik za Amerikance i druge članice NATO-a, jer što se rat duže oduži, to je veća opasnost od eskalacije.

Moguće je utvrditi potpunu prilagođenu interesam Kremlja prirodu članka. Očigledno je da je Moskva veoma uzbuđena zbog rezultata Vašingtonskog samita, koji se fokusirao na Ukrajinu i pomoć zapadnih partnera, kao i na evropsku bezbjednost uopšte. Autori žale zbog uvjeravanja Kijeva o bezalternativnom ulasku u NATO, što se po njima nikada neće dogoditi zbog stalne eskalacije događaja od strane Rusije, koja se po svemu sudeći nikada neće pomiriti s tim i koja će beskrajno ratovati u Ukrajini dok se to ne snađe. Ali nervoza Kremlja samo govori da ruski resursi za vođenje rata već počinju da ponestaju. Riječ je prije svega o borbenoj opremi. Oružane snage su u odbrambenim borbama uništile ogroman broj ruskih tenkova, samohodne artiljerije, neprijateljske artiljerije, borbenih blindiranih vozila, sisteme salve vatre i protivvazdušne odbrane. Potencijal ruskog ratnog vazduhoplovstva i mornarice značajno je smanjen. Unatoč naporima da se izgubljena oprema nadoknadi novom proizvodnjom, jednostavno nema kapaciteta. Kremlj već dvije godine dekonzervira staru vojnu opremu, ali njene zalihe polako nestaju. To se već moglo osjetiti na ratištima, ali Moskva je uložila izuzetne napore da se približi diktatorskoj Sjevernoj Koreji, koja naprosto spašava stvar ruskoj vojsci. Kremlj shvaća da su i te rezerve mogu biti iscrpljene, pa pokušava da ubrza pregovarački proces, istovremeno napadajući u više smjerova, pokazujući, takoreći, svoju superiornost u broju naoružanja i inicijativi, što znači čekajući odgovarajući odnos prema većem broju njenih zahtjeva za budući mirovni ugovor. Ali legalizacija zarobljenih ukrajinskih teritorija vojnim sredstvima vjerovatno se neće dogoditi. Ovo je kršenje Povelje UN-a, postojećih normi i principa međunarodnog prava. Dakle, uopće nema govora o priznanju ruske ilegalne aneksiji ukrajinskih prostora. Toga nema u Formuli mira, ne spominje se u Trumpovom mirovnom planu, čak se ni zvanični Peking toga ne pridržava. Stoga, želja Moskve da Ukrajina i međunarodna zajednica progutaju rusku okupaciju ukrajinskih teritorija nije prihvaćena, a još više među demokratskim zemljama svijeta. Jedino u čemu su autori naručenog članka u pravu je da je NATO Ukrajini dao vrlo nedovoljnu količinu naoružanja, a sada će povećanje zaliha samo poboljšati situaciju na frontu, ali neće moći dati odlučujuću prednost koja će omogućiti Oružanim snagama Ukrajine da vrate izgubljene teritorije. Upravo o tome sada se razgovara između Kijeva i njegovih zapadnih partnera, koji su konačno shvatili da ne podržavaju dovoljno Ukrajinu. Stoga su NATO i EU odlučni da iskoriste pritisak na Moskvu povećanjem vojne i finansijske podrške Ukrajini, povećanjem sankcija, pritiska na ruske partnere u pogledu opasnosti za njihovu ekonomiju od otvorene ili prikrivene podrške Moskvi, i privlačenjem ruske imovine i finansija zamrznutih u američkim i evropskim bankama za potrebe obnove Ukrajine i jačanja njenog odbrambenog potencijala. Kremlj je itekako svjestan da će, ako Ukrajina bude primljena u NATO, implementacija planova za daljnje zauzimanje Ukrajine nakon relativno kratkog vremenskog perioda propasti. Zato Moskva tako glasno viče o neprihvatljivosti članstva Ukrajine u NATO-u. Ne zato što će to predstavljati prijetnju Rusiji, već jednostavno zato što Kremlj neće imati priliku da silom zauzme ukrajinske teritorije, ili njihov dio. Ako se rat završi sada bez legalizacije ruske okupacije nekih ukrajinskih regiona, onda će Moskva to pokušati učiniti kasnije, a ako nakon ovog rata Kijev može postići članstvo u NATO-u, onda se to nikada neće dogoditi. Eto sve ruske brige da ako ne mogu da zauzmu tuđe teritorije, onda navodno će nestati hiljadugodišnja Rusija, koja je zaista stara nekoliko vjekova (država koja se zove Rusija postoji od 1721. godine), a ako nestane, onda Moskva je spremna da upotrebi nuklearno oružje u očaju. Samo vrlo čudna objašnjenja Kremlja o nestanku Rusije. Moskva povlačenje ruskih trupa sa strane teritorije naziva svojim istorijskim nestankom. Ovo je čista laž i ucjena. Međunarodni lopov smatra da ako mu nije dozvoljeno da pljačka tuđe teritorije, onda je to njegov nestanak, a zapravo je to poziv da živi s drugim narodima na ljudski, a ne na lopovski način.