Hipici

Piše: Đorđe Šćepović

Hipi pokret je omladinski pokret nastao u Sjedinjenim Američkim Državama 60-ih godina. Ovaj pokret se suprotstavljao potrošačkom društvu, a sve u cilju stvaranja novog društva, sazidanog na miru i ljubavi. Hipici propovijedaju ne samo političku, već i unutrašnju revoluciju svakog pojedinca. Zar vam nova crnogorska politička stvarnost ne liči na inkarnirani hipi pokret? Zar Ervin, Andro, Nik i ostali nijesu „đeca cvijeća“, koja kane načiniti neku novu Crnu Goru, podignutu na temeljima ljubavi i mira? Suživota i empatije? Zar je nezahvalno očekivati neki novi Vudstok, na kojem će muzika moliti za mir u svijetu, baš po ugledu na onaj autentični iz 1969, koji je bio odgovor na rasizam i rat u Vijetnamu. Zar ne vidite budućnost u kojoj neće biti važno je li Ervin Andro, ili je Andro Ervin? Ako je ne vidite, onda ste junaci Preverove pjesme u kojoj „bez obzira na to što ga gledate poprijeko, predio nije ružan, možda je samo vaše oko rđavo.“

Ako u ovoj novorođenoj ljubavi ne vidite Ervina koji, kako kaže, želi graditi mostove, već Ervina koji po navici želi uhljebljenje i fotelju, onda je do vas. Nije do Ervina koji je do 2020. postelju dijelio s DPS-om, a danas ih se morao odreći, čak i na razini mjesne zajednice, jer je drugi hipik, naš Andro, to zaiskao od njega. Elem, voljelo se dvoje mladih, šest mjeseci i godinu... Dobro, voljelo se više mladih, a koliko dugo će ljubav potrajati, to ćemo tek da vidimo. Ali, ako zatreba, gluho bilo, Ervin bi i u Stambol pošao, žute dunje da donese! Zato, ne dirajte u ljubav, jer bi vas komentatori crnogorske zbilje mogli optužiti da ste svojim robusnim đonovima skrivili farsu koju živimo. I da je dobro kad se mladi vole, i da je dobro kad se Boro i Ramiz rame uz rame bore za neku novu i bolju Crnu Goru. U kojoj nema Crnogoraca. Dobro, to je plan i moguća posljedica ove ljubavi, ali ljubav uvijek ište žrtvu, pa zašto joj na oltar ne bismo prinijeli sebe?! Ne budimo sebični, samoživi gadovi, nestanimo za dobro drugih?! I što nam je teško da lakonski i s jasnom namjerom relativizacije tu i takvu ljubav branimo poslovično zlim DPS-om. Jeste, baš neki dan na jednom bosanskom portalu jedan crnogorski komentator je posegnuo za onim što je još do juče prezirao. Za argumentom zvanim DPS. Jer, u minulih četiri godine svako nepočinstvo aktuelnog režima zatrpavalo se mantrama o DPS-u.

No, do juče su to činili dresirani daktilografi Vijesti, od nedavno, nažalost, njihov manir preuzimaju oni u koje smo vjerovali, i kojima smo vjerovali. Sve, ali baš sve pokušava se normalizovati, svaka anomalija pokušava se pretvoriti u prah i pepeo, u vijest koja traje dan, ili dva. Između svih ostalih gadosti, koje su svakodnevica, neki komentatori se pitaju i zašto je Aleksa Bečić u Hrvatskoj proglašen personom non grata?! I odgovor, gle čuda, nalaze u Draganu Krapoviću, jer Aleksa nije počinio bilo kakav grijeh?! Osim što je predśednik partije koja je glasala za Rezoluciju o Jasenovcu, i osim što je hijerarhijski najodgovorniji za glasanje svojih poslanika. I osim što nas do suza zabavlja svojim izlivima humora, pa nam je ovih dana otkrio i da je on „nacionalni Crnogorac“. Jeste, a ja sam Klark Gejbl. I dok nas tako Aleksa tradicionalno laže, a Bogdanović, pisar partijskih saopštenja, i nakon osam godina od osnivanja Demokrata kao papagaj ometen u razvoju ponavlja jednu te istu mantru o bivšem režimu, „ljuti protivnici“ Vučićevog pohoda na Crnu Goru bacaju nam prašinu u oči, povremenim surovim i krvavim obračunima s „voždom svih Srba“, ali s jasnom naredbom svojih urednika – u Milojka Spajića ne dirati, i učiniti sve da niko ne dira u ljubav Ervina i Andra! Čak ni prošlogodišnja Kenana Strujić Harbić, koja 11. novembra 2023. izgovara: „Dovođenje Mandića na mjesto predsjednika Skupštine posljednje je zakucavanje eksera u crnogorsku demokratiju:“ Godina prođe, Mandić nikada. Danas je Andro dijete cvijeća, a Kenanini ekseri, zakucavanja, demokratija, tek davna prošlost, koju je zameo vjetar.

Stoga, budite naredni za rimejk Formanove „Kose“, u kojoj bi Ervin mogao glumiti Bukowskog, a Andro Bergera. Što da ne?!