Medalje za destabilizaciju

Za Antenu M piše: Nana Berger

Olimpijske igre veličanstvena su globalna proslava duha zajedništva, no sve što se poveže sa državnim vrhom Crne Gore pretvori se u grotesknu parodiju. U zemlji gdje zajedništvo postoji samo kao apstraktan pojam, čak ni oni koji su do juče bili nerazdvojni u vladi i partiji koju su zajedno osnovali, više ne mogu da dijele ni avion za put na istu destinaciju. Netrpeljivost premijera Milojka Spajića i predsjednika Jakova Milatovića najviše podsjeća na čuvenu mozgalicu kako da čovjek preveze vuka, kozu i kupus preko rijeke, a da mu ništa ne završi kao obrok.

Državni vrh Crne Gore ipak ne mora da rješava ovakve zadatke dok god Vladin avion može, poput taksi vozila, odvoziti jednog po jednog funkcionera i njegovu svitu, kako bi nam na OI politička delegacija bila brojnija od sportske. Odvojenim letovima su tako u Pariz otišli i predsjednik i premijer. Možda ih je samo zbunio slogan ovogodišnjih OI koji glasi „venez partager“ koji bi se mogao prevesti kao „dođite da podijelite“ (ili: dođite i podijelite), pa su umjesto putnih troškova podijelili političke susrete. Moguće je i da je Milatović, koji se još u školskom Godišnjaku generacije 2004/05 pohvalio kako „Pariz poznaje kao svoj džep“, otišao da ostalim političarima pomogne da ne zalutaju među brojnim avenijama vlastitog neznanja. 

S vodičem ili bez njega, GPS „tridesetoavgustovaca“ uvijek vodi do Vučića. Od svih svjetskih lidera, a izbor na otvaranju OI bio je veći nego na bilo kojem globalnom samitu, i Spajić i Milatović odlučili su da se prvo sastanu sa njim. Odvojeno, naravno. A kako Pariz važi za jedan od najromantičnijih gradova svijeta, ni ovaj susret nije prošao bez zaljubljenih pogleda i iskrica u očima, posebno u susretu Spajića i njegovog šefa kabineta, inače stručnjaka za višeslojne minimalce Branka Krvavca sa srpskim predsjednikom. 

Ozareni likom velikog vođe više se ni ne sjećaju kako je nedavno upriličio verbalnu artiljeriju na njihovu vladu i ministarku, partijsku koleginicu, jer njihova tolerancija premašuje visine olimpijskih standarda – toliko je visoka da bi se i najspretniji atletičari lomili pokušavajući da je preskoče. 

O čemu je Vučić govorio možemo samo da nagađamo. Ipak, sudeći po reakcijama Spajića i Krvavca, sigurno ih nije ukorio zbog gomile besmislica uguranih u fiskalnu strategiju. A i zašto bi, kad se sve što doprinosi ekonomskom slomu savršeno uklapa u njegov plan destabilizacije Crne Gore i takve poteze će uvijek pozdraviti. Kad god je prilika da se čestita na auto-destruktivnim koracima, Vučić će biti prvi da stane u red, s bocom vina o kojem, kako Milatović kaže, on baš mnogo zna, za razliku od građana Crne Gore, koje o „mirnim vinima“, na koja se najavljuje uvođenje akciza, u prajm tajmu edukuje Spajić.

U trenutku kada se političke igre odvijaju paralelno sa sportskim, otvaranje OI nije moglo proći bez uobičajenih jadikovki neprobojno orijentisane publike. Dok netrpeljivost prema svemu što odudara od njihovog stava ne iznenađuje, vrhunac apsurda dostignut je zgražanjem što ceremonija nije bila, recimo, nešto poput crkvenih litija. 

Malo je komičnih situacija kao posmatranje kako ultradesničari padaju u nesvijest pri pogledu na prizor koji ih podsjeća na Da Vinčijevu „Tajnu večeru“ – scenu u kojoj su se poređali različiti plesači, performeri i LGBT umjetnici. Ovi kritičari, koji prigovaraju zbog, pazite samo, odsustva estetike, nijesu ni svjesni da zapravo žale za odsustvom paralele s nečim što je sama srž umjetničke slobode. Raspored sjedenja Isusa i apostola na Da Vinčijevom remek-djelu samo je njegovo subjektivno tumačenje čuvene biblijske scene, a ne istorijski trenutak zabilježen na fotografiji. 

Ultradesničari, kojima prekrajanje istorije i prikrivanje činjenica nije strano, i ovoga puta zanemaruju to da je Leonardo da Vinči imao afere sa muškarcima, kao i da su OI u antičkoj Grčkoj izvorno nastale u periodu kada su homoseksualni odnosi među odraslim ljudima bili društveno prihvaćeni i da su, inače, igre bile zamišljene kao religijski festival u čast bogu Zevsu, što ukazuje na to da je čak 776. godine p.n.e. bilo više otvorenosti i slobode nego u današnjem društvu. 

Ne zna se da li je pobornicima patrijarhata više zasmetala drag queen na ceremoniji ili isticanje doprinosa žena razvoju francuskog društva, zbog kojih je moto francuske revolucije „sloboda, jednakost, bratstvo“ proširen i na sestrinstvo, ali svemu je dato značenje „ataka na hrišćanstvo“ i „izrugivanja sa apostolima“. Kritikama se pridružio i bivši crnogorski premijer Zdravko Krivokapić, koji je svoju nekadašnju vladu od 12 ministara nazvao apostolskom vladom, kao da to nije bilo možda i najveće izrugivanje sa apostolima koje se pamti.

A sviđalo se to Krivokapiću, njegovim kvaziapostolima i njihovim pristalicama ili ne, Francuska nam je pružila još jedan blistav trenutak u ceremoniji kojom je podsjetila planetu na najosnovniji princip ljudskog postojanja – slobodu. Slobodu za sve, slobodu bez diskriminacije, bez izuzetaka i bez suptilnih nijansi. Francuska, koja je ovu lekciju naučila u još 18. vijeku, odlučila je samo da nam na to skrene pažnju u nadi da ćemo je i mi jednom zapamtiti.