Pravoslavni tenis

Za Antenu M piše: Jakov Daković 

Odmah ću vam reći: za razliku od predsjednika Milatovića nisam gledao finale olimpijskog turnira u tenisu; zapravo, nisam gledao nijedno nadmetanje s OI.

Znam, krajnje sam sumnjiv pojedinac. Držim da je dovoljno što trpim deranje sportskih komentatora koje dopire iz okolnih stanova. Ne razumijem uopšte čitavu tu famu oko Olimpijskih igara.

Ali sam pročitao jučerašnje saopštenje SPC u kome se opet komentariše performans sa otvaranja ove manifestacije koji je već iznjedrio bezbroj satiričnih internet memova.

Saopštenje Crkve u biti ne nudi ništa novo, osim jednog detalja o kome ću malo kasnije.

Tu se, po ne znam koji put, podsjeća na 'hrišćanske korijene Evrope" koje je ceremonija otvaranja ne samo zanemarila nego i uvrijedila.

Dalje se navodi da na "skarednu parodiju Tajne Večere" nisu reagovali samo hrišćani već i muslimani i Elon Musk.

Kaže se i da je žalosno da se tako izvrgava ruglu remek djelo Leonarda da Vinčija, "umjetničkog genija koji stoji rame uz rame sa jednim Teslom".

I ovaj detalj mi je bio interesantan - zašto Tesla ne bi stajao rame uz rame s Leonardom nego je baš potrebno da bude obrnuto?

Treba li da vas podsjećam da su Olimpijske igre starije od hrišćanstva? Da su nasleđe Evrope ne samo sv. Avgustin i Toma Akvinski, Visoki Dečani i Notre - Dame već i Platon i Aristotel , Eshil i Sofokle, Homer i Hesiod? Da su stari Grci imali bitno drugačije shvatanje morala od onog hrišćanskog?

Drugi dio saopštenja patrijaršije je mnogo zanimljiviji. Tu se kao svijetli primjer nekoga ko je odolio svim zapadnjačkim nakaradnostima i devijacijama navodi, a ko bi drugi nego - Novak Đoković.

Reklo bi se da je ljutnja zilota zbog Novakove faze sa alternativnom medicinom i meditacijom u potpunosti izblijeđela. Jer, kako se navodi, na pitanje novinara kako će se nositi sa povredom koljena pred nastup na OI "naš brat u Hristu je samo izvadio krst iz džepa poljubio ga".

A nakon osvajanja olimpijskog zlata poveo i kolce, kao što smo vidjeli.

E vidite: ako neki sportista misli da mu vjera pomaže ja s tim nemam nikakav problem. S tim što smatram da njemu pomaže psihološki proces vjere a ne ono što on misli da mu pomaže. Problematično u navedenom saopštenju je da organizacija u kojoj još činodejstvuju Vasilije Kačavenda i Pahomije lamentira nad nemoralom i dekadencijom sa otvaranja OI. Zar ne bi trebalo prvo pospremiti u svojoj kući?

Kad već pomenusmo ljubljenje krsta, javne manifestacije vjere su, ako neko ne zna, direktno kršenje Hristove zapovijesti "Ne molite se javno". (Mt. 6:5-7) Moram reći i ovo:

Woke ideologija nesumnjivo postoji, i vrlo agresivno se nameće kao neka vrsta nove sekularne religije. Dosta toga u našoj civilizaciji jeste pretjerano i pogrešno. No to ne znači da je Sudnji Dan blizu i da je sve skroz - naskroz propalo. Znači samo da je civilizacija umorna i na prelazu. Mnogi mladi ljudi koji misle da su transrodne osobe u biti su samo zajahali popularni talas i podvrgli sebe ekstremnim i veoma skupim operacijama poslije kojih nažalost nema nazad. Ali to je već neka druga tema.
"Sloboda podrazumijeva i odgovornost" - tako se veli u saopštenju patrijaršije. (iskreno me čudi što nije citirano ono "Sve mi je dozvoljeno ali mi sve nije na korist" jer je to omiljena poštapalica svih teologa)

A ja bih dodao: bilo koji oblik slave treba da prati skromnost, svijest o tome da uspjeh nikad ne dolazi iz ega. Uspjeh dolazi kad se ego prevaziđe. Svojevremeno mi se zaista činilo da je Novak pristojan i skroman.

I bio je, ili ja nisam dovoljno pažljivo pratio njegove javne nastupe. Uticaj njegovog oca Srđana koji je hardcore nacionalista i opijenost slavom učinili su svoje. I znate šta: da je Novak ostao fasciniran meditacijom i da, ne dao Bog , oko vrata nosi simbol Oma ili mandalu a ne krst, SPC bi se radovala njegovoj pobjedi sa dosta pomiješanih osjećanja, da tako to kažem.

Ovako, mogu da daju sebi oduška jer im se sve zgodno potrefilo: Novakova (formalna) pobožnost, zlatna medalja kao kontrapunkt groznom i dekadentnom Zapadu i Crna Gora, Novakova postojbina, koja je, zasada, pod njihovom potpunom kontrolom. Pominjući nedavno bombe koje su padale na Beograd i "kojih se uvek seti kad mu je u meču teško" Đoković i nesvjesno preuzima ulogu nacionalnog osvetnika čija je svaka pobjeda, štaviše svaki as, svaki uspješan forhend vid osvete za kolektivne frustracije. A to nije dobro, u prvom redu za njega.