A za moj pojam ponos Crne Gore je Vlado Gojković

Piše: Darko Šuković

Objasniću i zašto Vlado Gojković. Vjerovatno odlazeći selektor vaterpolista Crne Gore, čovjek na čiji račun se izgovaraju i ispisuju tone kritika sa adresa najvatrenijih navijača, onih koji imaju samo jednu reprezentaciju za čije uspjehe žive i zbog čijih poraza pate. Ne samo kritika, nego često i diskvalifikacija koje tangiraju privatnost i koje, čak i kad je jasno da ruke koje pišu vodi vrela navijačka strast a ne racio - kao da navijanje i objektivnost ikad idu skupa - ne bi trebalo da se dese.

Da, "ajkule" već skoro pet godina nijesu osvojile trofej. Da, Vlado Gojković ne pjeva himnu. Da, njegova religioznost jeste nekoliko puta bila nedopustivo i nepametno pretransparentna. Da, pored bazena, kad se lomi utakmica, njegov stav ne zrači samopouzdanjem i pobjedničkim duhom...

Ali, da - isti taj Vlado Gojković donio je Crnoj Gori, i kao igrač i kao selektor, pregršt medalja i neizmjerne sreće. Da upotrijebim tu frazu sa sportskih borilišta - ostavljao je posljednji atom snage boreći se za Crnu Goru. Dovoljno je da vidite to lice i da vam je jasno da je Vlado Gojković asketa koji živi za vaterpolo.

Jeste nešto nedostajalo i onoj generaciji sa kojom je igrao i ovoj koju vodi pa kolekcija osvojenih medalja nije impresivna koliko je mogla da bude. Ali, zar je to razlog da se zaboravi na sve te velike pobjede i da u selektoru danas vidimo samo "litijaša" sumnjivog odnosa prema državnom grbu?!

Da li je moguće da nam još tako mnogo nedostaje u rubrici - kultura poštovanja? Da li je moguće da tako brzo zaboravljamo da je Vlado Gojković svojim srcem odabrao da igra za Crnu Goru, iako mu je Srbija nudila više i bolje? Da je njegov sin danas jedna od perjanica i velikih nada crnogorskog vaterpola.

Jesmo li zaboravili kako su opštinske vlasti u jednom primorskom gradu organizovale svečani doček, da ne koristim eufemizam, sportskom izdajniku Crne Gore, u čast medalje koju je na OI osvojio za drugu državu? Ima li na planeti nesrećne zemlje, kao što je Crna Gora, u kojoj se državni vrh utrkuje da čestita osvajaču zlatne medalje za susujednu državu, u kojoj se postavljaju bilbordi da je "ponos Crne Gore" onaj koji pobjeđuje za drugu državu, a u kojoj se pljuje i pljucka na one koji su u Parizu nastupali sa crnogorskim grbom? U kojoj ministar sporta i njegov prvi pobočnik idu na mečeve sportista Srbije, dok nastupaju crnogorski.

E, pa, kao jedan od onih koji otpati svaki neuspjeh reprezentacije Crne Gore kažem: "više volim da plačem sa svojima, nego da se radujem sa tuđima".  Navodnici su jer sam citirao riječi velikog (iako visokog samo 166 cm) Ikera Muniaina upućene njegovom najboljem prijatelju Fernandu Ljorenteu kad je gorostasni centarfor napuštao Atletik Bilbao uz obrazloženje da želi u klub sa kojim će osvajati trofeje. "A sa kim češ ih slaviti", pitao ga je Iker?

Ovakvim odnosom prema Vladu Gojkoviću mi pokazujemo da su svi prlainoivići i mandići pametno uradili kad su odlučili da ne igraju za reprezentaciju države u kojoj su rođeni i naučili vaterpolo. Ovakvim se odnosom, nadasve, ide na ruku sistemskom i sistematskom uništavanju crnogorskog sporta koje je, sada već očigledno, na sceni posljednjih godina. Mi, kojima je crnogorski državni grb svetinja ne smijemo da budemo nehatni saučesnici onima koji znaju kakvu moć ima sport u izgradnji nacionalnog ponosa, kakva su hemija sportski uspjesi za osjećaj pripadnosti državi - i koji sve čine da razore tu vezu.

Naravno da je grdno gledati kako većina reprezentativaca Crne Gore, iz utakmice u utakmicu, iz godine u godinu, ne pjeva himnu svoje države. Pogotovo kad vidite kako svi rivali u transu pjevaju svoju. (Osim Španaca, ali zato što njihova himna nema tekst.) Na žalost, momci su u startu progutali laž da su to stihovi Sekule Drljevića i, na koncu, sebe lišili jedne tako važne dimenzije koju donose mečevi na velikim takmičenjima.

Ne znam ni zbog čega Trebinje polako postaje baza za pripreme naše reprezentacije, a mogu da pretpostavim ko stoji iza ispraćaja Novljana trobojkama kakve u Crnoj Gori nikad nijesu bile u upotrebi. Ali, i to je najvažnije, niko ko je gledao utakmice "ajkula" protiv Italije ili Grčke u Parizu nema prava da im ospori borbenost i strast. Nema te ljutnje zbog poraza koja je dovoljan alibi za nepoštovanje žrtve koju su ti momci podnijeli da bi bili konkurentni najboljima. Kao što je nedvojbeno da je i u tim utakmicama Vlado Gojković pokazao da je vrhunski vaterpolo stručnjak.

Šta je nedostajalo za pobjedu? Ja to, naravno, ne znam. Jer i utakmice gledam i ovaj tekst pišem kao navijač, a ne kao nabijeđeni vaterpolo ekspert. Znam, međutim, da se rušenjem svojih sportskih ikona a veličanjem tuđih ne gradi uspješna budućnost crnogorskog sporta. Zato nam, u momentu kad u propaloj državi propada i sport, treba kao hljeb, treba kao sjeme za godine koje dolaze podrška našim sportistima. Jer i njima, kako god se nacionalno iskazivali i kojoj god vjerskoj zajednici pripadali, treba osjećaj da ima ko za njih da navija.

A ima, itekako ima. U prvoj verziji Gorskog vijenca Njegoš je imao bolju verziju slavnog stiha i glasila je: "muka kaže cijenu junaku". E, pa ovo je trenutak da svako kome je Crna Gora jedina domovina jasno pokaže svim crnogorskim sportistima koji su nastupali na Olimpijskim igrama, od Vlada i vaterpolista do Danke koja je povrijeđena izašla na teren pod znamenjem svoje države - samo vi ste ponos Crne Gore!

Poštujmo svoje ako želimo da se opet radujemo pobjedama i medaljama.