Metastaze turbo folka

Za Antenu M piše: Jakov Daković

Neki dan pročitah naslov da je izvjesni građanin Dragomir Despić, reper, protjeran iz Crne Gore, čemu je prethodila racija i otkazivanje njegovog nastupa u veoma popularnoj budvanskoj diskoteci. Moram priznati da mi je ovo "reper" jako zaparalo uši. Rap nije muzika u kojoj ja previše uživam ali postoje izvođači koje cijenim: Sunshine, TBF, Edo Maajka, General Woo, Elemental, Who See. Koliko čujem po komentarima, kakofonični užas koji narečeni gospodin stvara ima više nego solidnu prođu po kafićima i otvorenim šankovima u regionu.

Elem, šta je potrebno da bi čovjek "uživao" u opusu građanina Despića? Prije svega, potrebno je biti potpuno bez duhovnog života. Ako to volite, mogu pouzdano reći da nemate nijednu knjigu u kući i da vam se krug interesovanja vrti oko seksa, hrane i sporta.

I samo mi nemojte reći da se "o ukusima ne raspravlja" jer je čitav život rasprava i sporenje o ukusu, da parafraziram Fridriha Ničea.

Ako bih morao u jednoj rečenici da definišem rap (pravi), rekao bih da je to preangažovana muzika, često do nivoa banalnosti dnevne politike. Nije mnogo prošlo od ubistva Zorana Đinđića a jedan beogradski hip - hop sastav već je imao pjesmu u kojoj nalazimo stihove: 

"U sred bela dana (ubiše) čoveka na štakama

A gde su tada bili momci u plavim jaknama?" I to može da prođe jer je u pitanju takav izričaj. U bilo kojoj drugoj vrsti muzike taj tekst bi bio previše sirov. Kad npr. Ritam Nereda, politički veoma angažovan novosadski bend, piše tekstove, i oni znaju biti direktni poput udarca pesnicom u lice. Ali je feeling nesumnjivo drugačiji.

Neko je svojevremeno postavio tezu da je turbo folk uspio jer je preuzeo neke izvorne mada sporedne epitete rock muzike - bezobrazluk, lišenost osjećaja za blam i seksualnu eksplicitnost. To je samo djelimično tačno i važi jedino ako kao mjerilo rock muzike uzmemo hedonističke izvođače tipa Motley Crue koji nikad nisu imali veću ambiciju od toga da zabave široke narodne mase i da sviraju na stadionu pred ne previše sofisticiranom publikom.
Za mene, turbo folk i balkanski komercijalni kvazi rap kao njegov derivat, tačnije metastaza, predstavljaju ultimativni poraz duha, smrt kulture, tri puta gore zlo od heroina. Te pojave su muzički fentanil. Zato smatram da je velika greška organizatora Montenegro Beer Festa što su pozvali izvođača sličnog Despiću - Voyage, da zatvori prvo veče festivala. Svejedno,uživao sam u nastupu Kerbera, malo ispratio i Buč Kesidi, i to je bilo sve što me je zanimalo. MBF je zamišljen kao urbani festival i potrebno je da to i ostane.

Izvorno, i rock i hip - hop predstavljaju bunt protiv establišmenta. Akcenat je, dabome, drugačiji. Rock je individualniji, sa neuporedivo širom rasponom tema, dok se rap uglavnom fokusira na socijalne probleme, u prvom redu Afroamerikanaca i tamnu stranu američkog sna. Poslušajte recimo rane radove sastava Public Enemy. Onog trenutka kad pohlepne muzičke korporacije osjete da se na tome može odlično zaraditi počinje umivanje, razblaživanje i prilagođavanje širokom tržištu. Kao na pokretnoj traci pojavljuju se izvođači koji se sve manje bave teškim temama a sve više vulgarnom zabavom, postavljajući materijalizam kao glavni princip i mjerilo uspjeha u životu. Što je, dabome, pogrešno.

Za kraj, jedan primjer kako i rap može imati underground šmek. Nešto od stare garde (a nije LSCG) Izvinjavam se zbog krajnje političke nekorektnosti ovog spota, bila su to brutalna vremena. Ali, znate, djecu bih uvijek pustio na koncert Sunshina da su još uvijek aktivni a na nastup Despića - ni u ludilu.

Sunshine