Piše: Julia Petrovskaja
Svijet je ostao podijeljen oko operacije američkih snaga na sirijsku vojnu bazu Šajrat, iz koje je početkom aprila, kako tvrdi Vašington, krenuo smrtonosni hemijski napad na Idlib.
Na prvu vojnu akciju američkog predsjednika Donalda Trampa Moskva je oštro reagovala, ali uglavnom u retoričkom smislu.
Mada ruska državna propaganda šalje signale kako bi Moskva mogla da djeluje izvan sadašnjih okvira, analitičari sumnjaju da je Rusija spremna za vojni sukob sa Sjedinjenim Državama zbog Sirije (iako, u tehničkom smislu, taj rizik je povećan).
Moskva nema nikakav interes za ozbiljnu konfrontaciju, a da ne govorimo da je Rusija prosto ograničena za tu vrstu politike u finansijskom smislu.
Podrška jedinom “savezniku” na Bliskom Istoku, Bašaru al-Asadu, u posljednjih 18 mjeseci već je koštala ruski budžet (prema konzervativnim procjenama stručnjaka) oko 1,5 milijardi eura.
U jeku ekonomske krize, u predizbornoj godini, priča o ugroženosti Rusije i njenih interesa bi naravno išla Kremlju u prilog, ali u novčanom ekvivalentu ta priča ne smije biti skupa. Dakle, u novoj etapi sukoba sa Zapadom, Putin mora proći što jeftinije.
Diplomatsko prepucavanje u iščekivanju Tilersona
“Ovim korakom Vašington je zadao ozbiljan udarac rusko-američkim odnosima, koji su već bili jadni”, rekao je glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov povodom američkog napada na Šajrat. U međuvremenu, suspendovan je sporazum Rusije i SAD-a, čiji je cilj sprečavanje sukoba u vazdušnom prostoru iznad Sirije.
Dok Moskva govori o agresiji na suverenu državu, Amerikanci pravdaju svoju vojnu operaciju pozicijom same Rusije u Savjetu bezbjednosti, jer se Moskva suprotstavila rezoluciji u kojoj bi se osudile sirijske vlasti zbog hemijskog napada na Idlib.
Ruski zvaničnici insistiraju da Sirija ne posjeduje hemijsko oružje te napominju da su međunarodni posmatrači nadzirali njegovo uništavanje. O tome će se raspravljati narednih dana u Moskvi tokom posjete američkog državnog sekretara Rexa Tilersona.
Kontekst tih pregovora je negativan za Rusiju. Tilerson smatra da Moskva nije ispunila svoje obaveze iz sporazuma 2013. godine o uništenju hemijskog oružja u Siriji. Pored toga, ambasadorka SAD-a u UN-u Niki Halej ne isključuje nove sankcije protiv Rusije.
Prema njenoj izjavi, Moskva je dobro znala za hemijsko oružje Asada, u suprotnom ruske vlasti pokazuju “potpunu nesposobnost”. Očigledno je produbljivanje krize u odnosima Rusije i SAD-a, a samim tim i na međunarodnoj sceni. Međutim, to još ne stavlja tačku na njihovu saradnju oko Sirije.
Kraj priče o 'našem Trampu'
U taboru ruskih trampovaca vlada zbunjenost i razočarenje, jer su oni zadnjih mjeseci tvrdili kako će Tramp izvesti Rusiju iz izolacije, ukinuti sankcije uvedene 2014. godine nakon aneksije Krima te dogovoriti sa Putinom neku novu “podjelu svijeta”. Eto, do podjele svijeta je došlo brže nego do prvog sastanka Trampa i Putina. A sada se i ne zna, hoće li tog sastanka biti u doglednoj budućnosti.
U uslovima pojačanog pritiska i novih sankcija o susretu na najvišem nivou svakako nema govora. “Medeni mjesec” nove američke administracije i Kremlja (odnosno ruske državne propagande) je završen konstatacijom da, ipak, Tramp “nije naš”.
Posjeta Tilersona je u svakom slučaju prilika da se uspostavi direktan kontakt sa novom američkom administracijom, mada njeni prioriteti ni dalje nisu jasni. Vazdušni napad na bazu Šajrat predstavlja potpuni zaokret, s obzirom da je Tramp kao predsjednički kandidat upozoravao protiv angažovanja u građanskom ratu u Siriji te produbljivanja krize u odnosima sa Rusijom.
Iako za sad ne može očekivati neki dogovor između Moskve i Vašingtona, analitičari smatraju da su rizici dovoljno jasni i stoga su potrebni mehanizmi za njihovo smanjenje.
Hoće li Rusija napustiti Siriju?
Iako je američka administracija informisala Moskvu o vazdušnom napadu na sirijsku bazu, Vašington ne smatra neophodnim da koordiniše svoje aktivnosti s ruskim vlastima. Takav pristup podriva pozicije Rusije, koja do sada nije bila izložena toj vrsti pritiska, već se predstavljala kao vodeća sila u rješavanju sirijske krize.
Optužbe vezane za moguću umiješanost Moskve u hemijski napad Asadovog režima vode daljoj izolaciji Rusije na međunarodnoj sceni u momentu kada je ona najviše zainteresovana da se smanji teret zapadnih sankcija i da se resetuju odnosi sa Sjedinjenim Državama.
Trampov napad je, između ostalog, pokazao da Rusija u vojnom smislu ne može (ili ne želi) da efikasno štiti Assada. Događaji posljednjih dana su samo potvrdili da Kremlj nije bio svjestan razmjera problema na Bliskom istoku u koji se uvukao kako bi skrenuo pažnju ruske i svjetske javnosti sa svog sukoba sa Ukrajinom. Pored toga, nije jasno da li u Kremlju uopšte imaju predstavu o tome šta mora biti konačan cilj Rusije u tom sukobu i kako do tog cilja doći.
Ako Vašington pojača pritisak na Moskvu zbog sirijske situacije, ona će, vjerovatno, morati napraviti značajne ustupke, možda, čak se i povući iz tog sukoba. Jer osporavanje američkog liderstva zahtijeva nemoguće visoke troškove i vodi direktnom vojnom konfliktu sa SAD-om.
U sirijskom slučaju za to bi bilo teško naći opravdanje s obzirom da se radi o tuđem građanskom ratu daleko od ruskih granica u regiji koja ne predstavlja za Rusiju značajnu vrijednost niti direktnu prijetnju ruskoj nacionalnoj sigurnosti.
Demonstracija globalnih ambicija Putinovog režima bila je moguća dok se tome nije ozbiljno protivila administracija Baraka Obame. Njegov odlazak ruska politička elita dočekala je aplauzom. Sada bi to svi željeli zaboraviti.
Izvor: Al Jazeera
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR