Jedna šetnja kroz narativnu šumu

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Da. Tek jedna šetnja kroz narativnu šumu crnogorskog političkog bordela. Iako naslov upućuje na čuvenih šest šetnji Umberta Eka, slavnog pisca i univerzitetskog profesora književnosti, budući da nijesmo dorasli autoru „Imena ruže”, načinićemo tek nekoliko koraka kroz žbunje i šipražje Ulice crvenih fenjera. Uz izvinjenje amsterdamskim damama, jer one ipak svoj hljeb zarađuju ne bljujući salve demagogije i laži. Kad bismo imali ambiciju da našu političku narativnu šumu pregazimo uzduž i poprijeko, morali bismo se osvrnuti na cijelu galeriju opskurnih likova, sklonih najstarijem zanatu. Riječ je o politici naravno, jer uprkos zabludama taj zanat je stariji od prostitucije. Ili je ipak riječ o ovom drugom? Ili je sasvim svejedno o čemu govorimo, ako je prvo eufemizam za drugo? Bilo kako bilo, naša narativna šuma je gušća od brade Jovana Mićovića, degradiranog službenika Beogradske patrijaršije. Tako da se ovom zgodom nećemo naročito baviti partijskim saopštenjima crvenih Demokrata, jer u vremenu dok hara stomačni virus, partijska dijareična i hiljadu puta ponovljena mantranja, ipak su previše.

Ova groteskna i do kosti prijevarna skupina populista i minhauzena, zaslužuje posebnu studiju, koja bi izučavala kako njih, tako i one koji su ih birali. Nećemo se baviti ni infantilnim i blagoglagoljivim Vasilijem Čarapićem, čiji je svaki javni nastup vjerodostojno zrcalo partije kojoj pripada. Pa i najnoviji izlivi gluposti i nesposobnosti artikulacije vlastitih misli. Zapravo, partijskih, jer u crnogorskoj politici ne postoji „vlastito“. Ako se katkad i dogodi, biva odstranjeno, poput bolesnog tkiva, ili, u najboljem slučaju, izopšteno i gurnuto na marginu. Zamandaljeno u političkom leprozorijumu.

Ipak, jedan od junaka aktuelnog režima zaslužuje poseban tretman i pažnju. Prije nekoliko dana portali su prenijeli intervju Ervina Ibrahimovića, lidera Bošnjačke stranke. Stranke koja tvori novi politički ljubavni trougao. PES, BS i DF su vam nešto poput jeftine i do krajnjih granica banalizovane i pervertirane varijacije na ljubavni trougao Vladimira Majakovskog, Osipa i Ljilje Brik. Jer, na koncu, neko od ovo troje će, baš poput Majakovskog, presuditi sebi. Ljubav košta. A naročito košta ljubav čiju prirodu određuje glad za vlašću. Neutoljiva glad za vlašću, koju ni višedecenijsko hranjenje nije moglo zadovoljiti. Ali, vratimo se Umbertu Eku i njegovoj šetnji kroz narativnu šumu. U svojoj knjizi Eko se u značajnoj mjeri bavi pojmovima tzv. „uzornog čitaoca“ i „uzornog autora“. Ako pretpostavimo da smo svi mi tzv. „uzorni čitaoci“, a da je gospodin Ibrahimović „uzorni autor“, pokušajmo da uzorno pročitamo sljedeće: „Onaj kome smeta što je BS u novoj rekonstruisanoj Vladi taj nije prijatelj Bošnjaka, niti prijatelj nezavisne, multietničke, multivjerske, građanske Crne Gore.“

Kako uzorno čitati ovaj odlomak iz taze naracije Ervina Ibrahimovića? Ako je ne čitam uzorno, i ako nijesam tzv. „uzorni čitalac“, voljan sam na leđima nositi breme čitalačkog grijeha. Ako sam pak valjano pročitao autora Ibrahimovića, neprijatelji Bošnjaka su svi kojima savez sa stvarnim, ne izmaštanim neprijateljima Bošnjaka nije prihvatljiv. Neprijatelji Bošnjaka su (osim, naravno, Crnogoraca, koji su najednom proglašeni za neprijatelje Bošnjaka, jer je BS tako odlučila) sami Bošnjaci?! Svi oni Bošnjaci kojima ovakva vlast nije po volji. Svi oni Bošnjaci koji ne mogu, sve i da žele, zaboraviti zlo koje su im nanijeli partneri Bošnjačke stranke, iliti, po Ervinu – prijatelji Bošnjaka. Svi oni, koji ne mogu, i nikada neće moći potisnuti traume krvavih 90-ih.

Neprijatelji Bošnjaka su i Bošnjaci koji su četiri godine ubijani u opsadiranom Sarajevu, zasuti granatama i snajperskim hicima. Bez vode, struje i hrane. Jesu li Bošnjaci koji su četiri godine bili zatočeni u logoru bez žice, ali s čuvarima na brdima, a kojima savez s onima koji slave njihove dželate nije po volji, neprijatelji Bošnjaka? Je li, recimo, moj dragi prijatelj, novinar Senad Pećanin, koji je 1425 dana pakao gledao izbliza, neprijatelj Bošnjaka, jer smatra da je pogrešno dijeliti trpezu s ideološkim klonovima Ratka Mladića i Radovana Karadžića? Iako je Senad Pećanin rat gledao uživo, dok je gospodin Ibrahimović divanio ispred tv ekrana, on nije prijatelj Bošnjaka, ako sam dobro razumio našeg „uzornog autora“?

Nakon svega što je učinio i nakon svega što je predeverao, danas ga salonski i ekskluzivni predstavnici Bošnjaka proglašavaju neprijateljem? A sve zbog toga što nije frenetično aplaudirao novoj, svečano postavljenoj sofri, za kojom će BS opet zadovoljiti svoju glad. „Glad mi je beskrajna, a ruke večno prazne...“, pjevao je Drainac. Ruke BS neće biti prazne, a glad će utoliti. Bilo bi beskrajno dosadno ponavljati sva ona opšta mjesta o šovinizmu i islamofobiji novih prijatelja Bošnjačke stranke. Takođe, bilo bi do zla boga dosadno iskopavati, poput litijuma, sve što su o svojim novim prijateljima izrekli Ibrahimović, Strujić Harbić i ostali prvaci BS, koji danas „narativnim šumama“ brane savez s onima za koje su muslimani „lažni ljudi, lažne vjere“. U svakom slučaju, kao tzv. „uzorni čitaoci“ moramo se ponašati u skladu s onim što se od nas očekuje:

„U jednom narativnom tekstu čitalac je prisiljen da se neprestano opredjeljuje... Kad god se narator sprema da završi rečenicu, mi kao čitaoci ili slušaoci kladimo se (iako nesvjesno) – mi predviđamo govornikov izbor ili se nestrpljivo pitamo za što će se opredijeliti (barem u slučaju napetih rečenica)...“. U našem slučaju narator je sve učinio pogrešno. Opredijelio se da nam se u tekstu naruga. U lice. Potcjenjujući čitaoca, i zaboravljajući da njegovi čitaoci znaju čitati. Ali, i mi smo se opredijelili. Pa nek nas dvaput proglasi neprijateljima. Naš narator, koji ne zna manipulisati naracijom, čak ni za potrebe kultne amsterdamske ulice, u kojoj crveno obasjava noć.