Spajić u fotelji, Mandić za volanom

Za Antenu M piše: Nana Berger

Premijer Crne Gore Milojko Spajić zakazao je za sjutra „obraćanje javnosti“, ne navodeći ni temu, ni povod. Oni kojima su prethodnih dana promakle razglednice iz Sen Tropea vjerovatno bi mogli pomisliti da premijer provodi godišnji odmor uz literaturu o filozofiji besmisla, u kojoj je čin najave važniji od sadržaja koji slijedi. Ili – da je samo zaboravio da napiše saopštenje.

Onima koji malo bolje poznaju njegov način upravljanja, pa su umjesto ad-hoc usvojili upotrebu uzrečice paf-paf kojom Spajić opisuje sopstvene procedure, jasno je da ne propušta priliku da se odbrani od lavine komentara koju su tek djelimično izazvali njegovi potezi prethodne sedmice, a dodatno zakomplikovali pokušaji odbrane njegovih partijskih kolega. 

Spajić je odabrao takav krug saradnika i savjetnika da pored komunikacione strategije kojom se koriste ona priča njegove partijske koleginice o nošenju jednih patika tokom odrastanja punih 16 godina djeluje poput aksioma. Izgleda kao da će premijer više morati da se brani od PES-ovih odbrana nego od onoga od čega su ga njegovi članovi branili. 

Transformacije premijera tokom komunikacije nijesu ništa novo. Nekad nije propuštao prilike da proćaska s novinarima za koje je imao vremena na pretek, sad zakazuje netematske monologe bez ijednog najavljenog detalja i prilike da neko pripremi pitanja. Sličnu transformaciju možemo da vidimo i na primjeru njegovog odnosa s predsjednikom Jakovom Milatovićem.

Prethodne sedmice vidjeli smo njihovu online raspravu o inflaciji tako što se Milatović obraćao u svoje ime, a Spajić progovarao kroz članove PES-a. Čas biste vidjeli pokušaj vođenja jedan-na-jedan dijaloga, čas mnoštvo likova koje jedva uspijevate da popamtite – kao kad biste naizmjenično čitali „Čekajući Godoa“ i „Gordost i predrasudu“. Doduše, na crnogorskoj političkoj sceni ni gordosti ni predrasuda ne fali, a ni čekanja – na onaj trenutak kada će se makar neko uozbiljiti.

Nakon poglavlja „Cijene u plamenu“ i „Tajne Sen Tropea“ na stranicama ovog djela eksperimentalne literature uočavamo ime predsjednika Skupštine Andrije Mandića. On predlaže da Savjet za odbranu i bezbjednost više ne donosi odluke jednoglasno. Jer, zašto bi tri najviša funkcionera u državi morala da budu saglasna oko bilo kojeg pitanja kad jednostavno dvojica mogu da preglasaju trećeg, čak i kad je bezbjednost zemlje u pitanju.

Mandić nudi ovaj prijedlog zato što premijer i predsjednik ne bi mogli da se dogovore ni oko termina sastanka, dok on s premijerom ne mora ni da se dogovara – dovoljno je da nešto poželi.

Spajić će svaku Mandićevu želju bespogovorno ispuniti trčeći, glasaće javno, pred njegovim očima kad god bi se u zbiru glasova mogao tražiti onaj kome je ruka otišla u neželjenom pravcu, a Savjet za odbranu i bezbjednost će, ako treba, svesti na nivo kućnog savjeta. Čemu konsenzus kada je Spajić donošenje odluka svakako povjerio Mandiću… 

A dok se pitamo o čemu će premijer pričati sjutra – makar znamo da to neće biti nešto što se ovako zahtjevnom šefu ne bi svidjelo.