Kad vojvoda postane nadvojvoda

Za Antenu M piše: Slobodan Jovanović

Nedavno mi društvene mreže izbaciše video klip nekog intervjua Andrije Mandića sa mjesta vojvode Skupštine Crne Gore, u kojem on, u maniru više lame nego Dalaj, objašnjava kako je on Srbin jer su svi njegovi preci bili Srbi i da on, kao čuveni demokrata jel'te, nema ništa protiv toga da se neko izjašnjava kao Crnogorac. Ali, veliki stručnjak iz Krnje Jele nam objasni kako su u Crnoj Gori odvajkada živjeli samo Srbi i da su Crnogorci komunistička tvorevina, nastala, zamislite, jednim pismom Milovana Đilasa.

Ništa to što se do treće decenije devetnaestog stoljeća i vrlo agresivne kampanje prema Crnogorcima, u Crnoj Gori pojam Srbin koristio samo u smislu vjere. O tome govore svi putopisci koji su pohodili Crnu Goru, od Pavla Rovinskog, do Jozefa Holečeka („Ptaš-li se na nàboženstvi, otpovi Černohorec, že je 'Srbin', ptaš-li se na nàrodnost, řekne, že je Crnogorac“), pa do Viale de Somijera („Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru“, „Voyage historique et politique au Montenegro“, 1820. godine, dvotomno djelo koje sadrži podatke o zemlji u periodu od 1807. do 1813. godine), koji u svom djelu ni ne pominje Srbe uopšte kao pojam koji se koristio u Crnoj Gori, pominjući samo Ruse i povezanost Crnogoraca sa njima. Naravno, i mnogih drugih autora.

Pavle Apolonovič Rovinski je ruski istoričar, etnolog, antropolog, geograf, istoričar književnosti, filolog, arheolog, botaničar, koji je proveo u Crnoj Gori 27 godina, proučavajući geografiju Crne Gore, njenu istoriju, etnologiju, kulturu, narodno stvaralaštvo, društveni život... Evo što Pavle Rovinski piše u svojoj knjizi „Zapisi o Srbiji 1868-1869“, Matica srpska 1994, na strani 211: „Ovde imate doseljenike pre svega iz Hercegovine, zatim iz Bosne i Makedonije i sve se to odražava na fizionomiju ljudi ... Danas u udžbenicima i medijima ne može se nikada ni reči čuti o poreklu većine stanovnika Srbije. Ako se govori o nečijem poreklu, govori se uglavnom o poreklu Crnogoraca i BESOMUČNO SE FANTAZIRA KAKO SU CRNOGORCI SRPSKOG POREKLA“.

Viala de Somijer u svom djelu „Voyage historique et politique au Montenegro“, piše: „Po svojoj malobrojnosti, po maloj površini koju zauzimaju, Crnogorci (Monténégrins) bi se činili jedva viđeni u Evropi, ali nije u pitanju broj, nego moralna vrijednost, pojedinci koji čine snagu jedne NACIJE; i, kao takva, možda je CRNOGORSKA NACIJA (nation monténégrine) pozvana da igra važnu ulogu u Europi”..

Žan Anri Mole piše 1872.godine: „Taj gorštački narod ne postoji više nigdje u novoj Evropi ...“ A. Tennison piše: „Crna Gora nesumnjivo zauzima mjesto među prvima, a ne znam da li to treba pripisati genijalnosti njenog suverena, ili legendarnom herojstvu njenog naroda koji čini čast čovječanstvu.” G. Garibaldi piše: „Nijesu Crnogorci samo mačem krenuli na čelo balkanskih naroda; Istakli su se i u oblasti kulture. Zaista, Crna Gora je imala prvu štampariju, ne samo na Balkanu, nego među svim slovenskim narodima. Prva slovenska knjiga štampana je u Crnoj Gori 1493. Brojni su primjeri u kojima se Crnogorci opisuju kao jedinstven narod, kao nacija, tako da bi trebalo na stotine strana obuhvatiti sve primjere“.

Prvi tekst o Crnoj Gori u srpskoj štampi izašao je u Letopisu Matice srpske, knjiga 2 i 7, Budim 1825/6, u kojem piše da Crnogorci „... sami po sebi sačinjavaju osobiti i od svih drugih naroda u Evropi sasvim različni narod ...“ U samom tekstu nema ni pomena o bilo kakvom srpstvu Crnogoraca. Naprotiv. Čak ni u čuvenom „Načertaniju“ Ilije Garašanina, ministra unutrašnjih djela Srbije, iz 1844. godine, Crnogorci se pominju samo kao potencijalni vojni saveznik koje treba, na način kako su to Rusi radili, novčano pomoći i preko novčane pomoći pridobiti ih na svoju stranu. Načertanije se više bavi asimilacijom Bugara nego što su Crnogorci bili u fokusu. Kasnije, Ilija Garašanin, tada kao premijer, šalje u Crnu Goru Milana Piroćanca, ministra vanjskih poslova Srbije, sa zadatkom da ispita i promoviše zajedništvo Crnogoraca sa Srbima u jednoj državi, koju Milan Piroćanac u svom izvještaju naziva Velika Srbija i „naša stvar“. Čuvena je njegova rečenica da nema ništa od „naše stvari“ dok je vojvoda Mirko Petrović (otac knjaza Nikole) živ. Neko se pobrinuo da on ubrzo i ne bude živ. Ostaje kao utisak Piroćanca da se Katunjani ne mogu pridobiti (zato ih naziva lošim ljudima), a da među Vasojevićima i Kučima ima više spremnosti da podrže ideju Velike Srbije. Čuven je i njegov prijedlog da treba viđenijim Crnogorcima podijeliti atraktivne placeve u Beogradu i sagraditi im kuće, dok mlade treba džabe školovati i tako pridobijati za „našu stvar“.

Iako Petar II petrović Njegoš u hiljadu prilika piše o crnogorskom narodu, u svom testamentu govori i obraća se isključivo svom crnogorskom narodu, iako u časopisu "Golubica" br. V, za 1843/44 Nemanjiće naziva OKUPATORIMA, upoređujući ih sa Muratom i Bonapartom („No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni za Murate, pa ni za Bonaparte; svi oni biše pa i preminuše, i mač svoj o Crnogorce đekoji opitaše, pa nestaše, a Crna Gora ostade do vijeka i strašnoga Suda u svojoj volji i slobodi“), njegovo djelo se zloupotrebljava u bjesomučnoj propagandi i asimilovanju Crnogoraca. U skladu sa svojim poimanjem srpske nacije, nebeskoga carstva i kosovskoga zavjeta, Njegošu pripisuju autorstvo najkosmičkijeg izraza suštine svog identiteta. Njegoš je u svojoj „posveti prahu oca Srbije“, uzdigao Karađorđa i kosovski zavjet do mitskih dimenzija, nakon brojnih poznastvava sa srpskim piscima i naučnicima, poveden duhom koji su prenijeli na njega. No to nipošto ne govori o njegovom poimanju sopstvenog nacionalnog identiteta. Neumjesno je poistovjećivati sadržaj nečijeg djela sa njegovim suštinskim bićem. Pa čak i da je sebe smatrao etničkim Srbinom, to samo znači da se on osjećao Srbinom i nikako se ne može prenijeti na čitav narod, taman kao nije mogla ni nacionalnost dugogodišnjeg crnogorskog političkog lidera Mila Đukanovića, ili bilo koga drugog. Neumjesno bi bilo pomenuti Andriju Mandića.

Knjaz Danilo Petrović, koji je nakon smrti Njegoša predstavljao prvu svjetovnu vlast u Crnoj Gori nakon dugogodišnje teokratske vladavine Petrovića, u svom čuvenom pismu londonskom Tajmsu 1856. godine kojim opisuje Crnogorce kao „NAROD izmedu Srpskog kraljevstva, Vizantijskog carstva, kraljevstava Bugarske, Bosne i Epira, koji su svi podlegli napadima Turaka, ponosno branio među svojim bezvodnim planinama, i koji je znao kako da sačuva, uprkos svom siromaštvu i oskudici, najsvetiji posjed koji jedna NACIJA može da ima – svoju nezavisnost“. Sa najvišeg državnog nivoa, na najznačajnijem mjestu sa kojeg se obraća cijelom svijetu, knjaz Danilo govori o CRNOGORSKOJ NACIJI! Više je nego čudno kako se prenebregava tako važna činjenica kad se govori o geneologije crnogorskog identiteta, kad se lupeta o Đilasu kao autoru crnogorske nacije.

Istina je da je Srbija uložila ogromne resurse kako bi asimilovala Crnogrce, da bi, kako kaže poznati srpski naučni radnik, Jovan Cvijić, izašla na Jadransko more (...jer Srbija je bez toga “opkoljena zemlja, a mi smo postali uhapšeni narod”): „... jedna misao i jedna volja ovladala je svim članovima srpskog naroda, da mu njegova državna teritorija dopre do morske obale i jadranskih pristaništa“ (Jovan Cvijić, Govori i članci, I, Beograd 1921., 208). U tome joj na ruku išao sam knjaz/kralj Nikola, što zbog odnosa sa Rusijom i njihovom pomoći, što zbog infiltracije u Crnu Goru spskih književnika, naučnika, novinara, nastavnog kadra, itd. Između ostalih i Jovan Cvijić je bio čest gost Crne Gore. Glavno informativno glasilo Crne Gore, Glas Crnogorca, uređivali su i činili redakciju isključivo Srbi prečani.

Austrijanac Siegffried Kapper, nakon boravka u Crnoj Gori 1875. godine, pisao je kako se Crnogorcima u to vrijeme ućerivala srpska svijest: „Ne može se, naravno, osporavati da je svijest – u našem modernom smislu: nacionalna svijest – tek u potonjim decenijama poprimila ovo današnje značenje. To je rezultat neprestanih težnji cijelog niza ljudi, rođenih Crnogoraca kao i doseljenih, koji su oživljavanje i jačanje te svijesti načinili svojim zadatkom u interesu kulturnih i političkih ciljeva: vladike Petra I i nekih od njegovih sekretara, a među njima posebno pjesnika Simeuna Milutinovića, vladike Petra II, ...“ („O Crnoj Gori“, CID Podgorica, strana 44).

Srpski istoričar Branislav Đurđev, sa oreolom najvećeg poznavaoca otomanskog perioda, pisao je da je nesporno da se crnogorska nacija formirala kao moderna nacija u doba knjaza Danila i da kasnije političko opredjeljenje ka ujedinjenju pod kapom srpstva u jednom periodu istorije Crne Gore ne može opredjeljivati nacionalno biće Crnogoraca, obzirom da je svaki narod u pojedinim periodima svoje istorije imao različite političke ambicije i namjere, a i okolnost, pa je neukusno izvlačiti pojedine periode i od njih praviti opšte mjesto.

Ali, tako je to kad neko iz vunenih čarapa uskoči u skupa odijela i mercedese, BMW-e, kada politički vrluda od Anta Markovića do velikosrpskog naciste iz najčistijih lukrativnih pobuda, shvativši što je u Crnoj Gori naijsplativije. Prosto je nevjerovatno da Andrija Mandić daje sebi za pravo da se bavi stvarima o kojima očigledno nema pojma, sa jednim jedinim ciljem da stvara zlu krv. Ko pri zdravoj pameti može tvrditi da se 1948. godine 342.009 (90,67%) građana Crne Gore izjasnilo kao Crnogorci zbog jednog pisma objavljenog 1945. godine u beogradskoj Borbi, đe se autor pisma na potpuno diletantski način bavi crnogorskim nacionalnim pitanjem, pišući gluposti sa stanovišta svoje bjelaške ideološke podloge, da: „Crnogorci, nesumnjivo, pripadaju srpskoj grani južnoslovenskih plemena i naroda ...“

Danas, kada znamo da ni sami pripadnici srpskog naroda nemaju isto etničko porijeklo, srpski antropolozi tvrde da imaju preko 17 različitih etničkih porijekla, notorna je glupost određivati na taj način ko je koje etničke grane. Još je veća glupost da su moji roditelji, moji stričevi, moje tetke, ... postali Crnogorci 1948. godine i svih daljih godina kada su rađeni popisi, zbog tog nemuštog pisma Milovana Đilasa. Ako neko tvrdi da je neko primoravan da se izjašnjava kao Crnogorac, taj masno laže. Makar zato što svi koji su poznavali mog oca znaju da je to budalaština! Tome u prilog ide da se 6.707 (1,78%) građana Crne Gore, bez ikakvih posljedica, izjasnilo kao Srbi.

Umjesto nesuvislih prozivanja kako se kome đed izjašnjavao, mogao bi Andrija Mandić da priupita članove svoje partije, recimo Jočić Marinu, Emila Labudovića i mnoge druge kako su se izjašnjavali na popisu i na zahtjevima za prijem u SKJ? Možda da priupita i Momčila Vuksanovića, korisnika budžeta Crne Gore u velikodušnim iznosima kao pripadnika srpske manjine, kako se on izjašnjavao dok je podnosio zahtjev za prijem u SKJ? Ako treba poslaću vam faksimile! Kako je to normalno u Crnoj Gori da  javno, pred tv kamerama Kaluđerović, Milić, Bulatović i ini izjave kako su do juče bili Crnogorci, a da su sada Srbi. Kao Savo Fatić na Podgoričkoj skupštini 1918. godine. Imamo različite etičke aršine, mene bi bilo sramota da mijenjam svoju nacionalnost u poznom dobu života. I to pod uticajem ideologije koju su promovisali Mira Marković sa cvijetom u kosi i Vojislav Šešelj devedesetih.

Petar I Petrović Njegoš 1822. godine poručuje zavađenim Crnogorcima: "Ja s mojom najvećom žalošću plačem i vidim da ste svi sami sebe i svojoj đeci najviši krvnici i neprijatelji duševni i tjelesni i da svi đavoli i svi vaši neprijatelji od svijeta ne bi mogli toliko zla, ni toliko štete i sramote vam učiniti, koliko vi sami sebe činite“. I ja plačem koliko štete i sramote danas vlastodršci čine Crnoj Gori!