Kamala, Mišel i Gas ...Amerika koju zapadna civilizacija treba

Za Antenu M piše: Biljana Jovićević

Od sudske kuće do Bijele kuće (From the court house to the White House) – trebalo bi da bude put koji će preći Kamala Haris (Harris) prvog utorka u novembru formalno, a 20. junuara 2025. i suštinski, da bi ušla na vrata Pensilvanija avenije 1600, kao prva žena predsjednica SAD-a, i to prva - azijsko-afričkog porijekla.

Pričajući svoju životnu priču američkoj, dobrim dijelom i svjetskoj javnosti, jutros po centralnoevropskom vremenu (CET), u četvrtak veče po lokalnom u Čikagu, aktuelna potpredsjednica SAD-a, u 37 minuta govora to nije pomenula, ali jeste detaljnu ekonomsku – socijalnu i političku agendu koju namjerava da implementira, ukoliko 5. novembra pobijedi na izborima. I taj plan je impresivan - plan kojim zaista poručuje „Nećemo se vraćati nazad“ (We are not going back) što je moto kampanje koja je počela prije samo četiri sedmice i pet dana, kada je u neočekivanom obrtu zamijenila Džoa Bajdena (Joe Biden) kao kandidatkinja Demokratske stranke na američkim predsjedničkim izborima.

Haris je i formalno prihvatila kandidaturu u danu kada je obilježila i desetu godišnjicu braka sa advokatom Dagom Emhofom (Doug Emhoff), koji je nakon 30 godina pravničke karijere napustio posao i postao drugi, a uskoro bi mogao i Prvi džentlmen SAD-a. Njegov ljudski, ne politički govor, drugog dana DNC-ja, značajno je odjeknuo u javnosti.

A završni govor potpredsjednice SAD-a, kojom je prihvatila kandidaturu, mastermind kampanje Baraka Obame (Brack) 2008. sada analitičar i profesor, Dejvid Ekselrod (David Axelrod) ocijenio je sljedećim riječima:

„Sjajan, sjajan govor, održan sa snagom, samopouzdanjem, zapovijedi i gracioznošću. Igra počinje!“

Pričajući svoju, toliko američku životnu priču i što ju je motivisalo za izbor koji je napravila, da najveći dio svoje karijere bude državni tužilac, zatim senatorka, a potom i potpredsjednica SAD-a, dakle - uvijek u službi građana, stavila je jasnu razliku između sebe i republikanskog rivala i bivšeg predsjednika Donalda Trampa (Trump) koji je, koristeći, kako je to prije dva dana elokventno rekla obožavana bivša prva dama, Mišel Obama (Michelle) „afirmativnu akciju naslijeđenog bogatstva“ cijelu poslovnu i predsjedničku karijeru posvetio udovoljavajući sebi i svojim prijateljima milijarderima.

Precizno je pobrojala šta će uraditi za radničku klasu SAD-a, odavno nezadovoljnu ponudama obje stranke, na polju ekonomske i socijalne politike, na zaustavljanju ukidanja stečnih prava žena - što je Tramp omogućio u prethodnom mandatu a repubikanci koriste u saveznim državama u kojima su na vlasti, postavljajući ekstremno konzervativne sudije u Vrhovni sud; poručila je i da će končano postići dogovor o rješavanju migrantske krize na granicama SAD-a, da će podržati i biti stub za američke saveznike; NATO i Ukrajinu, kao i pravo Izraela da se brani od terorističkih napada, kao što je bio onaj 7. oktobra prošle godine, ali je jasno rekla i da se mora zaustaviti nehumano i brutalno stradanje civila u Gazi i Palestinicima dati pravo na samoopredjeljene, što je, posebno dočekano sa burnim aplauzima u prepunoj dvorani legendarnih Čikago bulsa (Chicago Bulls), iz vremena još slavnijeg Majkla Džordana (Michael Jordan). Poručila je i da neće podilaziti diktatorima, kako to čini Tramp - „wannabe“ autokrata. Ukratko – dobra mjera ekonomske populističke agende i patriotizma – i jasan kontrast u odnosu na Trampa.

Frenetično pozdravljena od okupljenih na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji (DNC) na kojoj je atmosfera već četvrti dan zaredom na najvišem nivou, jer se, ponovo riječima Mišel Obame „nada vratila“ -  lijepoj, otmenoj i nasmijanoj 59-godišnjoj potpredsjednici SAD-a potom se pridružila njena, kako to ona sama kaže „mješovita porodica“ (blended family) koju čini obojeni dio njene i bijeli dio familije njenog supruga, američkog Jevreja, a koju osim njegove odrasle djece iz prethodnog braka, koji je zovu Mamala i intenzivno učestvuju u kampanji, čine i njegovi roditelji, takođe aktivni u kampanji, za ulazak njihove snahe u Bijelu kuću. I jedan zanimljiv podatak, koji je na granici da bude tabloidan, ali je u kontekstu cijele priče važan: kako su više puta pomenuli izvještači medija sa „lica mjesta“  - DNC konvenciji prisustvovala je i bivša supruga Daga Emhofa, u znak podrške Kamali Haris. Od ranije je poznato da dvije žene imaju dobar odnos, a Keristin Emhof (Emhoff) prethodno je u par navrata javno istupala u odbranu Kamale Haris od brutalnih mizoginih i ataka svake druge vrste.

Uz porodicu Haris - Emhof, razdraganoj završnoj sceni na podijumu DNC-ja pridružila se i porodica njenog kandidata za potpredsjednika SAD-a, Tima Valza (Walz), guvenera Minesote, prethodno poznatog i obožavanog samo u progresivnom krilu demokrata, a od prije dvije sedmice i u široj američkoj javnosti. Srednjoškolski profesor socijalnih studija i trener uspješnog školskog tima, guverener koji je sproveo u djelo izuzetno važnu socijalnu i ekonomsku agendu, Valz je u međuvremenu, kao sjajan motivacioni govornik, izgleda najomiljnijeg komšije kojem ćeš se prvom obratiti za pomoć (istog su godišta ali izgleda znatno stariji od Haris), postao jednako popularan i kod šire demokratske javnosti. Od juče je, uz suprugu Gven(Gwen) i ćerku Houp (Hope) koja je rođena IV oplodnjom, koju republikanci žele da ukinu, neočekivano popularan postao i njegov sin Gas (Gus), rođen na autističnom spektru i sa poteškoćama u učenju i komunikaciji. Ovaj mladić je osvojio srca mnogih svojom emotivnom rekcijom na očev govor, kada je na podijumu DNC-a, prihvatao demokratsku kandidaturu za potpredsjednika. Ushićen očevim riječima i reakcijom ljudi u prepunoj dvorani, Gas je na nogama plješćući snažno, srećan i u suzama uzvikivao „Ovo je moj otac“. Istina, dok su, ne znam kako drugačije reći, ali normalnim ljudskim bićima, išle suze na oči gledajući taj snimak, na društvenim je mrežama bilo i blago rečeno neljudskih komentara na Gasovu reakciju, ne samo od strane botova, već i pojedinih Trampovih lojalista potpisanih imenom i prezimenom. No, nije za iznađenje od pristaša čovjeka koji je, sjetiće se poneko, u kampanji 2016. rugajući se, na javnom skupu imitirao novinara sa motoričkim fizičkim smetnjama.

Uz dužno poštovanje Kamale Haris, kao, za nadati se - prve žene predsjednice SAD-a, Gas je, uz Mišel Obamu, upravo ta linija razdvajanja civilizacijskih i Trampovih vrijednosti – i pored energije, nade i optimizama svih ostalih, koje smo u protekla četiri dana gledali na DNC-ju, iznenada rođene u nevjerovatnom obrtu prije malo više od četiri sedmice. Tu radost donijelo je Bajdenovo odustajnje od kandidature, kada je i sam shvatio (istina s malo više muke), da on na demokratskom glasačkom listiću direktno vodi u Trampov novi mandat.

A zašto Mišel Obama?

Potpisnica ovih redova je bila u dilemi - da li da sačeka kraj četvorednevnih događaja na kojem su demokrate i zvanično imenovale Haris i Valza - najbolje što se u ovom trenutku moglo, ili da u srijedu ujutro napiše tekst o vjerovatno najboljoj živoj govornici/ku današnjice. Po okončanju njenog, a odmah potom i govora njenog supruga, 44. predsjednika SAD-a, Baraka Obame, bilo je teško očekivati da atmosfera koju su njih dvoje, ali prije svega ona - kreirali, može biti prevaziđana. I jednostavno nije se ponovilo u istoj mjeri, iako je sala u četvrtak veče bila napunjena do posljednjeg mjesta znatno ranije nego prethodna tri dana. 

Izalazeći na podijum da govori pred masom koja je obožava, i kojoj je ona preferirajući kandidat, dva i po mjeseca nakon što joj je krajem maja umrla majka, Marian Robinson, koja je živjela sa Obamama i u Bijeloj kući, a koja rođena i odrasla u Čikagu, Mišel je, nakon što je toliko puta odbila javne i tajne pozive da se prihvati kandidature za predsjednicu (jer bi čak i po priznanju republikanaca – 'omela' Trampa), održala tako briljantan govor i apleovala na birače i aktiviste da u narednih 75 dana svi skupa moraju učiniti sve da zaštite Kamalu od laži kojima je već, a tek će biti, izložena i pobijede u tijesnoj utrci, onoga čije ime nije pomenula, ali ga je verbalno masakrirala. Taj govor nije zasjenilo ništa što se dogodilo ni prije ni poslije – a bilo je mnogo toga: velikih političkih, muzičkih, filmskih zvijezda i duštvenih aktivista, uključujući i američku ikonu Opru Vinfri (Oprah Winfrey).

Koliko je popularna i uticajna Mišel Obama i šta je uradila za američko društvo, možda najslikovitije govori samo par, od mnogobrojnih komentara. Analizirajući njen govor, novinar i autor Rajan Grim (Ryan), jedan od osnivača istraživačkog Drop Site News-a, na alternativnom i veoma popularnom i uticajnom YouTube kanalu „Breking Points“, rekao je da je atmosfera za vrijeme njenog govora bila takva da bi, „prisustna masa da je Mišel rekla 'predomislila sam se i ipak želim kandidaturu'“ kako je rekao, „istog trena krenula u marš ka Milvokiju“, gdje se u tom trenutku na predizbornom skupu nalazila Haris „došli do nje, izvinili joj se duboko i rekli – mi ipak želimo nju i njoj dajemo mandat“. Grim se zapitao koliko je osoba u istoriji, koji su bili toliko moćni i bili u poziciji da dobiju ono što je mogla Mišel Obama, rekli -ne.

Drugi komentar izrečen je u podcastu legendarnog satričara, komičara i aktiviste Džona Stjuarta (Jon Stewart). Istočiraka i autorka Džil Lepore (Jill) koja je pratila ranije republikanske i demokratske konvencije slično Grimu, ukazala je na konačni raskid sa dinastičkom politikom u SAD-u, koju su u prošlosti gurali i Republikanska stranka (GOP) i demokrate sa -Buš (George Bush stariji, pa mlađi pa i pokušaj sa Jebbom 2016.) - Klinton (Bill i Hillary Clinton) erom, što je, kako je rekla, iritiralo tako veliki broj američkih birača.

„Novina što je ovogodišnji DNC - stranačka konvencija, a ne dinastička. Da je dinastička kandidat bi bila Mišel... 2016. obje konvencije su bile mračne iz različitih razloga. GOP zato što je Tramp razbio Buš dinastuju, a DNC zato što su ljudi oko Bernija Sandersa govorili ovo nije partija ovo je dinastija... Meni je bilo fenomenalno da gledam Mišel sinoć, ona je opasna i sjajna. Ali nije Džo Bajden taj koji je tako nesebično odustao od predsjedničke kandidature, već Mišel Obama. Ona je mogla da uđe i uzme tu nominaciju ( Stujart: „Ona to još uvijek može“) i niko joj za to ne daje zasluge. Dostojanstvo o kojem govori, ona govori o tome da predsjednik mora imati dostojanstva - e to je ona. Ona je ta kojoj su ljudi željeli-umirali da daju nominaciju, ali rekla je ne, 'ne žele svi moć. To nije nešto što ja želim'" ocijenila je američka istoričarka.

Govoreći o njenim retoričkim sposobnostima, Stujart je posebno naglasio jednu od sjajnih strelica upućenih Trampu „afirmativna akcija za naslijeđeno bogastvo“, koju je nazvao „linijom cijele konvencije“.

Odmah po završetku govora, biritansko-američki novinar i ponajbolji intervjuer Mehdi Hasan, osnivač Zeteo medija, izdvojio je sedam posebnih rečenica iz njenog govora u komenatru koji je počeo ovako:

„Često mislim da je Obama najbolji govornik naše generacije. Ne Barak. Mišel“. Napisao sam knjigu o govorništvu (sjajnu „Win Every Argument“ prim. aut). Bivša prva dama razbila je u Čikagu u utorak veče“.

Dakle, dok stručnjaci poput pomenute istoričarke zahvaljuju Mišel što u korist američke demokratije nije nastavila sa dinastičkim bavljenjem politikom, ona će, kako je obećala, u narednih 75 dana iskoristiti svoj enormni uticaj i učniti sve što je njenoj moći da „njena cura Kamala“, kako je zove, postane 47- ma 'liderka slobodnog svijeta'. I ne samo ona već i Barak, ali i mnogi drugi slavni i uticajni, među njima i Opra Vinfri, koja je 2016 podržala Hilari Klinton, ali nije učestvovala u kampanji. Uticaj Opre na američko društvo, naročito žene, uključujući bijele nezaposlene domaćice u manje razvijenim i manje urbanim sredinama, koje se smatraju više glasačima republikanaca nego demokrata, nije zanemarljiv. Još su na prethodnim izborima, mnogi, uključujući i pojedince koji je ne vole, ipak predlagali da Vinfri bude kandidat, jer su procjenjivali da ima pristojene šanse da lako pobijedi Trampa.

Mjesta za sve na DNC osim za Palestince Amerikance 

DNC je u prethodna četiri dana pokazao da su uz Kamalu svi kojima je stalo do SAD-a, kao simbola zapadne demokratije - uključujući i ne mali broj republikanca koji su joj na pozornici dali podršku uz obrazloženje slično Bajdenovom – da više vole svoju zemlju, nego svoju stranku (GOP) koja je postala Trampov kult.

Uplašeni, baš kao i sam Tramp, nevjerovatnom energijom, nadom i radošću prikazanoj svake večeri na DNC-ju, izvještači konzervativno-desnog FOX News-a pokušavali su lažući, što bi se reklo, "na oči" „smanjiti doživljaj“ tvrdnjama da je sve suprotno, da nije puno, razdragano, da ljudi ne pričaju jedni sa drugima, da je atmosfera loša „kao na sahrani“ - iako su i masa i ljudi iza njih samih u „live-u“ jasno pokazivali suprotno. Tu i tamo bi se ponekom od njih otelo da kaže da je recimo Tim Valz bio „savršen izbor za potpredsjednika“, zbog čega bi druge kolege oko njih zbunjeno zaćutale.

FOX News zapravo je odslikavao i Trampove i emocije njegove kampanje.

Tramp sam pak ne može nikako u posljednjih skoro pet sedmica da se oporavi od šoka koji je doživio kada se Bajden povukao – kad je on, uz neuspješan pokušaj atenata imao pobjedu u džepu, pa je pristao da ga ubijede i da za potpredsjednika odabere nepopularnog mladog senatora JD Vanca iz Ohaja, koji je svoje teško djetinjstvo opisao u bestseleru The New York Times-a „Hilbil elegija“ (Hillbilly Elegy) a ovjekovječeno je i na filmu. Vance je ranije bivšeg američkog predsjednika upoređivao sa Hitlerom, a sada povezao sa kripto - kapitalistima iz Silikonske doline. Međutim, toliko je neobičan sa idejama, načinom izražavanja i teorijama koje iznosi – a koje su, sa druge strane, vrlo dobre za eksploatisanje demokrata, poput „dame sa mačkama bez djece“ (childes cat-lady), da Tramp, kada ih iz suprotnog tabora okvalifikuju kao „čudne“ odmah uzvraća „nijesam ja - on je čudan, na njega misle“.

Tramp paralisan žali za Bajdenom 

Sve u svemu, sa blijedim i lošim Vancom, i nizom nesimpatičnih likova koji ga podržavaju, te neslavnim Project-om 2025, od kojeg se neuspješno pokušava distancirati, jer su ga pisali (o revoluciji bez krvi nakon koje više neće biti nikoga do lojalnih republikanca u administraciji) najradikalniji krugovi bliski mu, sam Tramp ne može da prežali Bajdena, čak je non-stop govorio da će „Džo tražiti na DNC -ju da mu vrate nominaciju“, optužujući demokrate i dalje za „puč“. Nije više kreativan sa imenima i kvalifikacijama za novu protivnicu, kojoj popularnost i raste i prelazi ga, uključujući i u „swing states“ (državama u kojima se odlučuju izbori), već koristi stare i pohabane uvrede dok ga stranački lideri GOP-ja mole da prestane sa tim i da se fokusira na argumente i politike koje Haris nudi.

Nakon što je Bajden otišao sa scene, sada je Tramp „čangrizavi nerazgovjetni starac“, koji u jednom momentu za Haris kaže da je „nacrtana na naslovnici TIME-a kao najljepša žena, lijepa kao prva dama Melanija“ (usput, koja ne učestvuje u kampanji, kao ni omiljena mu kćer, bivša savjetnica Ivanka i zet Džared Kušner), a već sljedećeg dana ustvrdi „ja mnogo bolje izgledam od nje“.

Tokom finalne večeri DNC-a, Tramp je u njegvom stilu pisao besmilene postove tipa „ GDJE JE HANTER?“ (Bajdenov sin) „DA LI ONA PRIČA O MENI?“ „Valz je bio pomoćnik trenera, ne trener“ i slično, što pokazuje koliko je paralisan obrtom. Nekoliko su mu puta zakazali obraćanja javnosti za konkretnim agendama o politici, ekonomiji i drugom, međutim vidno nezdovoljan čak ne krijući da vrše vrše pritisak da se bavi temama, a ne rivalkom, on je, bez mnogo entuzijazma, nastavljao sa uvredama na bazi rase, pola, opsesijom veličinom skupova, ili kao u slučaju Obama – namjernim prozivanjem punog imena Barak Husein Obama, i to samo dan nakon što je rekao da ih cijeni oboje.

Energija, nada i optimizam DNC-a, tek početak - ništa još nije riješeno

No upozoravaju mnogi pa i sama kampanja Kamale Haris - ovo nije kraj - ovo je tek početak i borba će biti veoma tijesna. Ona je stoga tokom nominacije, svakog dana bila na drugom mjestu u kampanji i samo se na početku i kraju pojavila na pozornici DNC-ja u Čikagu. Da su ovoga puta i demokrate naučile lekciju, govori brzina cijelog procesa nakon Bajdenovog povlačenja, zatim izbor progresivnog favorita Valza za potpredsjednika, što ukazuje da su vrlo svjesni da ne smiju dozvoliti da mlado progresivno biračko tijelo nezadovoljno establišmentom, ostane kod kuće. Način na koji je Haris odradila neslavni boravak u Vašingtonu i obraćanje Kongresu Benjamina Netanjahua, kojeg je bojkovala kao i mnoge druge demokrate, to takođe pokazuje. Susrela se sa njim veoma kratko iza zatvorenih vrata bez slikanja i rukovanja, a po izlasku sama pred medije poručila – neohodan je trajni prekid sukoba u Gazi, dostava humantirane pomoći i povratak otetih, među kojima se nalaze i američki državljani.  

Porodica jednog od otetih obratila se u srijedu veče sa podijuma DNC-ja, i kako su pojedini izvještači primjetili, iskazala više saosjećaja za nevine žrtve Gaze nego sam establišement i organizatori konvencije, koji nijesu dozvolili da se niko od Palestinaca-Amerikanaca obrati sa podijuma, iako su im nudili da DNC vetira osobu koja bi se obratila, kao i govor koji bi održala. Ispred DNC-a su organizovani protesti takozvanih neobavezujućih glasača zbog razaranja i zločina u Gazi, a u dvorani su pojedini prisutni imali kafiju oko vrata, još uvijek ipak nije jasno kakav će efakat imati onemogućavanje, isključuvo palestinsko-američkih predstavnika, da se obrate sa pozornice demokratske konvencije.

Svima je jasno da bi Tramp bio neuporedivo gore rješenje za Gazu, u kojoj se broj žrtva, dominantno žena i djece, popeo na 40 hiljada, jer bi Bibiju dao odriješene ruke, kao i da je sa erom Bajdena (koji sebe zove ponosnim cionistom) u Demokratskoj stranci, vjerovatno okončana bespogovorna servilnost demokratskih američkih administracija Izraelu, jer je i aktuelnu zbog toga napustilo par karijernih diplomata uključujući i Jevreja. Osim toga, već se u medijima najavljuje da u Haris- Valz administraciji neće biti državnog sekretara Blinkena (Antony) i savjetnika za nacionalnu sigurnost Salivena (Jake Sullivan), dok dio demokratskih glasača i dalje ima podijeljene i komplikovane emocije zbog odnosa aktuelne demokratske administracije prema Gazi, čijim se novcem datim izraelskoj desničarskoj vladi, finansira njena destrukcija. Tako je zbog odbijanja da se omogući obraćanje palestinskih-Amerikanaca na DNC-u grupa "Muslimanske žene za Haris", sa žaljenjem najavila otkazivanje podške.

Iako sve izgleda kao savršena oluja, svi upozoravaju, a potvrđuju to i ankete koje su tijesne, mada sve više u korist Haris - da nije - i da u narednih 74 dana predstoji žestoka borba. Osim balansiranja sa Gazom i nužnosti da se što prije postigne primirje i zaustavi eskalacija na Bliskom istoku, predstoje i TV dueli sa Trampom - prvi već 10. septembra. A tu je još i činjenica da sada, kada je i zvanično kandidat, Kamala Haris više ne može izbjegavati intervjue, što je do sada relativno uspješno činila, iako su je Tramp i republikanci prozivali. Intervjui se smatraju njenom slabom tačkom, i jedan od razloga koji je u ranijem periodu djelimično i učinio neopularnom, kao potpredsjednicu.

Stoga agendu, koju tako elokventno iznosi na prepunim skupovima širom SAD-a, mora jednako uspješno braniti i u jedan na jedan intervjuima.  

Na kraju podužeg teksta veoma lična nota

Izbor Baraka Obame za prvog afro-američkog predsjednika SAD-a u novembru 2008. za mene je bio događaj koji mi je donio radosti gotovo identično kao i referendum o obnavljanju nezavisnosti Crne Gore 2006. Svi koji me poznaju, a koji su pročitali „Amerikanu“ od sjajne nigerijske autorice Ćimamande Negozi Adiče (Chimamanda Ngozi Adichie - preporučujem još i Pola žutog sunca, Purpurni hibiskus i Ženski manifesto) bi me odmah nazvali i rekli „odmah sam pomislila/lio na tebe“. Junakinja je naime toliko strijepila, ne samo hoće li Obama pobijediti, nego i da mu se što ne dogodi, da je meni bliske ljude, moja euforija iz tog vremena, asocirala na nju.  

Prosto, duboko vjerujem da su svi procesi povezani i da je, uz ne mali broj grešaka koje je (priznajem i žalim) Obama napravio, za dva mandata u Bijeloj kući, bilo od neprocjenjivog značaja za razvoj čovječanstva i njegovo kretanje naprijed (iako to trenutno ne izgleda tako) - da na čelo najuticajnije zemlje, ne bezgrešnog, naprotiv, ali ipak demokratskog dijela svijeta - bude izabran visoko-obrazovani Afro-američki -intelektualac.

Sa manje emocija i znatno više cinizma, koje valjda godine donose, danas duboko vjerujem da je izbor Kamale Haris, za prvu ženu predsjednicu SAD-a izuzetno važan - jer je takva Amerika zapadnoj civilizaciji neophodna.