Pošast

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

U jednom od najznačajnijih romana XX stoljeća, Alber Kami preispituje prirodu čovjeka. U zadatim okolnostima. U paklu epidemije kuge. Alžirski grad Oran fiktivna je laboratorija u kojoj Kami vrši svoj književni opit. Bez i primisli da i pokušamo da idealizujemo Crnu Goru prije Velikog praska, iliti, Postanja svijeta, iliti, „avgustovske slobode“ osvojene 2020, ne možemo se oteti utisku da je već četiri godine Crna Gora Kamijev Oran, a da smo svi mi pokusni kunići, izloženi kontrolisanim uslovima ispitivanja krajnjih granica. Da, kontrolisanim, jer eksperiment u kojem učestvujemo nije igra slučaja, već seriozan projekat, koji je mogao, i morao biti spriječen. No, ne vrijedi plakati nad tuđim greškama, koje, istini za volju, koštaju sve nas. I uprkos svim tim greškama, 2020. pred nama je bio izbor. Bilo kako bilo, cilj projekta je jasan – ispitati posljedice pošasti smrtonosne bolesti koja „zavlada unutar ljudske zajednice, razobličujući je do neprepoznatljivosti“.

Kako piše u jednom od osvrta na Kamijevu „Kugu“: “ Bolest počinje harati, a da niko ne zna kako, niti odakle se pojavila, niti iko može pouzdano odgovoriti što će se događati dalje, kad će se sve okončati, ima li mogućnosti za ozdravljenje i spas...“ U našem slučaju, i našim okolnostima, ipak je kudikamo drugačije. Za bolest koja hara znamo odakle se pojavila, iako pouzdano ne znamo što će se događati dalje, kad će sve okončati, i ima li mogućnosti za ozdravljenje i spas. Dakle, za razliku od romana, u stvarnosti koju živimo, poznat je izvor kuge. Poznat je mrak iz kojeg je ova pošast izišla na svijetlo dana. I tu dolazimo do onih koji su morali, a nijesu, prvo izolovati, a zatim liječiti nultog pacijenta. Šovinizam i velikosrpski nacionalizam, koji poput epidemije kuge razaraju Crnu Goru, nijesu kao Nenadićevi pjesnici „poreklom niotkuda“.

Naprotiv, njihovo porijeklo je poznato i onima koji lebde iznad života, podižući kineske zidove između sebe i stvarnosti. Naročito je poznato graditeljima laboratorije, ali i onima koji su neimare morali zaustaviti. Ergo, arhitekte povampirenog velikosrpskog projekta decenijama su obnavljali svoje kule, u kojima će vršiti eksperimente, dok je bivši režim snom mrtvijem spavao. I kad se zamjera bivšem režimu, ključna je perspektiva. Diktatura je laž. Progon Srba je laž. Progon Beogradske patrijaršije je laž. Zapravo, sve u vezi s izmaštanim stradanjima vječitih stradalnika je laž. Laž masna kao četnička brada.

Grijesi bivšeg režima sasvim su drugačiji. Pogrešna i pogibeljna kulturna i identitetska politika. Kontinuitet odsustva volje da Crna Gora izgradi vlastite institucije, koje će zatim graditi crnogorsku budućnost. Kontinuitet koji počinje 2006, a završava 2020. Nakaradna kadrovska politika, koja kao posljedica partijske (nikad nacionalne) selekcije dolazi na naplatu 2020. A račun je popriličan. I nama isporučen na ruke. Laž je da su crnogorske insititucije bile zamandaljene za Srbe. Naprotiv, koliko je to u saglasju s istinom spoznali smo s prvim tzv. litijama, kad su se kadrovi bivšeg režima odrekli svog partijskog boga, i svoja krhka, vjerujuća bića posvetili kultu Svetog Save. Novom božanstvu, pred kojim su kleknuli. Isti oni koji su nekad na partijskim kongresima klečali pred Đukanovićem, a onda su svoju odanost obećali onome koji je iz hramova Beogradske patrijaršije proćerao Hrista. Najednom, Đukanović gubi svoja božanska svojstva, a DPS prestaje biti hram. Najednom, Đukanović se preobražava u Lucifera, a DPS postaje izgovor za svako zlo koje će uslijediti. Antologijskih „30 godina DPS-a“ postaju čuvenije od Markesovih „Sto godina samoće“. Alibi za sve i vsja. Mantra, koju poput sekte, danonoćno sriču oni kojima Sveti Savo razdvoji more i izbavi ih iz ropstva!

Svako izdajstvo, i svaki izliv fašizma, svaki savez s istim, brani se s „30 godina...“ 2020. je to učinila Ura, pravdajući se za civlizacijski sunovrat u koji će, u godinama koje su uslijedile, odvesti Crnu Goru. 2024. to čini Bošnjačka stranka, koja iz dan u dan sve više liči na Uru, i koja će, vrlo vjerovatno, uskoro, bivši režim optužiti za svaku nevolju koja je zadesila Bošnjake. Iako je od tih „30 godina“ BS bar 20 životarila u vlasti. Iako je, po riječima visoke funkcionerke BS, još do juče DPS bio na braniku građanske i multietničke Crne Gore, a „u Pljevljima se (od 2020) silovao zdrav razum“, usljed čega je nastala njena kontemplacija: „Kada otvorim svoj prozor, znate što vidim, vidim zastavu druge države. Pa me ponekad bude strah da li sam u nekom distriktu Pljevlja u Crnoj Gori i kojoj državi zaista pripadamo... Da li živim u državi Crnoj Gori ili susjednoj Srbiji ili možda susjednom entitetu Republici Srpskoj...“ Danas sve to ne važi. I svaka kritika kolaboracije s onima koji su nacrtali prizor, koji otkriva otvoren prozor u Pljevljima, nastoji se obesmisliti, izokrenuti naglavačke, i prikazati kao kritika vaskolikog bošnjačkog naroda. Što je, jelte, još jedna masna laž. Masna kao brada onih u čije su kolo ušli nekadašnji saveznici DPS-a. Kolo u kojem se podvriskuje: „Od glave Zete do grada Spuža/Krvavi lanac vojske se pruža/Pritisli Srbi turske livade/Turcima u Spuž zadaju jade/A serdar Vule s visoke kule/ Džeferdar pali, kukaju bule…“ Nego, sve to danas nije važno. Danas bi se ova popijevka mogla drugačije čitati. Možda smo je sve vrijeme pogrešno i zlonamjerno interpretirali?

Danas, uostalom, ništa nije važno. Ni premijer i njegova svita u Sen Tropeu. Ni partijski ručkovi režimskih partija od nekoliko hiljada eura. Ni masovna partijska zapošljavanja. Ni stvarni progoni onih koji ne pristaju na projekat s početka priče.

„Vijesti“ se i dalje slobodno i istraživački pitaju „Ko je pušio o trošku Države?“ A kuga? Kuga hara. Pošast razara. Ali kad otupe čula, i na kugu se pokusni kunić navikava.

Je li eksperiment uspio?