Pop Đogo na Hanibal Rektorovu portalu ili kad mantija ruši međunarodno pravo

Za Antenu M piše: Boban Batrićević

Na proruskome portalu In4S ništa nije slučajno jer ga uređuju ruska i srpska obavještajna služba. Da je drugačije, ne bi taj portal osvanuo u izvještaju američkog State Departmenta.

Na In4S-u se tačno zna koga i kad treba napadati, koga braniti, koga i što promovisati. Čitav redenik kolumnista predvođen doajenom udvoričke kinematografije beogradskog režima s inicijalima S. Č. čeka kao streljački vod i praši. Tu nije bitan talenat, provjera činjenica i kvalitet napisanoga, važni su samo tema i meta.

Jedan od najdosadnijih autora na toj platformi za mržnju, širenje dezinformacija i nacionalizma svakako je osoba koja se potpisuje s Otac Darko Ristov Đogo (u daljem tekstu ODRĐ). Njegovi tekstovi obiluju opštim mjestima rusko-srpskoga nacionalnog romantičarstva i teološkom papazjanijom izdanaka škole Justina Popovića. Sve se tu smiješa: Gogolj, poneki citat Dostojevskoga, Sveto pismo, istoriografija, češće mitologija; nešto kao da čitate Joanikija koji je pošao na kurs kreativnoga pisanja kod Srdana Kosovića.

No, ako ostavite po strani njegov ambiciozni poetski žar lišen talenta i pokušate ideološki mapirati konture te pisanije, shvatićete da se radi o opasnome komesaru koji umjesto izlizanoga NKVD mantila nosi crnu rizu. Njegov potonji tekst publikovan na ukrajinski nacionalni praznik 24. avgust: "Kursk, ili kada će prestati ruski Avnojizam", dokaz je da ODRĐ izvršava zadatak - u duhu Duginovih "dviju istina", one "naše" i one "njihove", pop u potpunosti negira međunarodno pravo i pravo naroda na samoopredjeljenje. Ukratko prepričano: ODRĐ nema dilemu da je agresija Rusije na Ukrajinu pravedna (pritom nevješto praveći paralelu između aktuelne i bitke kod Kurska u Drugome svj. ratu), da je Kijev ruska matica, da ukrajinska nacija ne postoji. I taman kad pomislite da je to još jedan od uradaka putinovske kuhinje na račun Ukrajine, ODRĐ kao produžena ruka prelazi na balkanski teren.

Kaže kako su granice samo administrativne kote propisane komunističkim AVNOJ-em, kako su i Bosna i Hercegovina i Crna Gora zapravo srpske zemlje i kako je to istorijska tekovina. Tu mu moramo odati priznanje da na momenat liči na briselskoga školarca što iz najboljih uvjerenja zna tvrditi da su granice samo u glavama ljudi, ali u rukopisu ODRĐ pisanje o granicama niti je naivno niti dobronamjerno. To je jednostavno ponavljanje stare i oprobane formule za rat za teritoriju, tu vječnu opsesiju četničke misli još od vremena Stevana Moljevića. ODRĐ pritom kudi neku crkvenu turističku organizaciju iz Srbije, koja turu do manastita Ostrog reklamira kao turu u inostranstvo jer, zaboga, Ostrog i Crna Gora su srpski, kako to može biti inostranstvo!?

Pomenuti tekst vrijedi pročitati i zbog njegove istoriografske neutemeljenosti i staljinističkoga pristupa prošlosti SSSR. ODRĐ prećutkuje genocidnu politiku sovjetskih vlasti prema manjinskim i vjerskim grupama koje je logorski sistem progonio decenijama, raseljavao i rusifikovao. Crnorizac takođe pogrešno prezentuje koncept ruskoga i sovjetskoga nacionalizma, budući da su mnogi proučavaoci tih fenomena poput Marije Todorove u svojoj studiji "Dizanje istorije u vazduh" dokazali da je jedini nacionalizam koji je bio živ u SSSR-u bio ruski a da se "sovjetski" gotovo nije primio. Nego u te lavirinte mantijaškoga tumačenja povijesne zbilje ne treba zalaziti, pogotovo kad znamo da ODRĐ polazi od već zacrtanih premisa.

U suštini, upućivanje na njegov tekst je itekako korisno. Prvo, on pokazuje nemoć države Crne Gore da se suprotstavi njenom negiranju. Drugo, pokazuje i da vlasti u Crnoj Gori taj problem ne zanima. Treće, otkriva nam razmišljanja unutar Crkve Srbije i potvrđuje stalna upozorenja na njenu štetnost. Najvažnije je ne zapadati u emotivno čitanje pomenutih gadosti. One su prosto kao ekološki otpad i tako im treba pristupati, stručno, oprezno i s dugoročnim planom za njegovo rješavanje.
Što veli Mile Kekin: "I ranije je bilo kretena, ali nije bilo tastatura."