A da barem vi poštedite Palestinu?

Za Antenu M piše: Nana Berger

U glavnom crnogorskom gradu, u kojem su moralni kompasi poremećeni toliko da izgledaju kao da se kazaljka na njima vrti u krug, osvanuo je mural koji je na trenutak zaustavio taj vrtlog. Motiv talentovanog umjetnika bile su patnja palestinske djece i poruke mira. Bila bi ovo jedna opominjuća prilika za solidarnost i empatiju da jednu univerzalnu, miroljubivu ideju globalnih razmjera neko ne koristi u svojoj osvetoljubivoj političkoj kampanji na lokalnim izborima.

Tokom predstavljanja ovog umjetničkog poduhvata, zamjenik gradonačelnika Podgorice Luka Rakčević našao je vremena da naglasi koliko je ponosan što je dio tog projekta. „Podgorica i Crna Gora su uz Palestinu“, poručio je doslovno u trenutku kada je stavljao finalni potpis na listu za lokalne izbore pod nazivom „Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović“. Čini se da Luka ima ulogu ne samo zamjenika gradonačelnika, već i univerzalnog glasnogovornika savjesti nacije, barem dok traje predizborna kampanja. Pa naravno, što bi drugo radio nego trasirao put „nove i evropske Podgorice“, neće valjda fakultet da završava?

Prije nego što se previše zagrijemo od tople umjetničke poruke na hladnom betonu, hajde da se vratimo malo unazad. Rakčević je, kako kažu, čovjek kojem je Podgorica uvijek na prvom mjestu. Naravno, dok je prošle godine bio zauzet funkcionisanjem u sasvim drugačijoj političkoj konfiguraciji, gdje su principijelnost i moralni stavovi bili jednako fleksibilni kao i njegova podrška Palestini danas. Ali, koga to zanima... Važno je da je danas umjetnost na njegovoj strani.

U međuvremenu, dok se Luka i Jakov trude da nas uvjere kako su upravo oni arhitekti „nove Podgorice“, iza kulisa igra se mnogo mračnija politička igra. Dritan Abazović, kojeg se posebno sjećamo iz vremena kada je bio perjanica borbe protiv korupcije i kriminala, sada je branilac „novih vrijednosti“. To su one iste vrijednosti koje su ga vodile kada je potpisao Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije, prepisujući imovinu Crne Gore drugoj državi. Ali hej, ništa što jedan mural ne može da ispravi, zar ne? Izgleda da je umiješanost u političke spletke upravo ono što urbanim biračima treba – savršena kombinacija lokalnog patriotizma i globalne pravde.

Za to vrijeme ne možemo a da ne primijetimo da Jakov ima novi hobi – aktivno uključivanje u kampanje za lokalne izbore, igrajući na kartu svetog nezadovoljstva. Pa, zar predsjednik ne bi trebalo da bude iznad svega toga, da se sastaje s ambasadorima i potpisuje zakone? Ali ne, on je odabrao plemenitiji put političke borbe, put promjene, i to sve u ime sopstvene verzije „moderne Crne Gore“. Sve ono što je nekad branio sa Milojkom Spajićem, sada je postalo problematično, jer, kako to obično biva u politici, istina je fleksibilna kao i podrška političara umjetnosti u predizborno vrijeme.

Što više razmišljamo o tome, sve je jasnije da je ovaj mural, koji je trebalo da bude simbol patnje nedužnih, postao groteskna pozadina za igru manipulacije i političkog marketinga. Djeca na muralu, bez ikakvog znanja ili izbora, postala su dio narativa koji nema nikakve veze s njihovim bolom, već s potrebom onih koji potčinjavaju sopstveni narod i poklanjaju državnu imovinu drugoj državi da se predstave kao empatična, progresivna i, naravno, politički ispravna zajednica.

Na kraju, sve se svodi na pitanje: za koga oni vjeruju da je ovaj mural zaista naslikan? Za palestinsku djecu koja ga nikada neće vidjeti, za građane Podgorice koji bi trebalo da se osjete moralno superiornim, ili za političare koji su našli još jedan način da se nametnu kao branioci pravde? U ovom gradu, gdje je već neko vrijeme sve moguće osim odvoza smeća i komunalnog reda, odgovor nije ni bitan. Jer, dokle god imamo političare koji se uoči izbora oduševljavaju temama i oblastima koje ih inače ne zanimaju, imamo i privid da je sve pod kontrolom i da se o svemu razmišlja. A taj privid je, izgleda, jedino što nam treba.