Postaje li Srbija dobro naoružana ekološka bomba Balkana?

Piše: Vlado Vurušić 

Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić izigrava "miljenika" Europe i "velikog državnika". U kratko vrijeme u Beogradu je, pompezno, ugostio njemačkog kancelara Olafa Scholza i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, krijući zapravo od vlastite javnosti cijenu tog "međunarodnog ugleda", u koji je i sam povjerovao. Pa tako dok s jedne strane snishodljivo prostire crvene tepihe najjačim europskim moćnicima, s druge strane upravo zbog toga misli da se može bahatiti po regiji pa bilda mišiće prema BiH i zaoštrava odnose s "ustašama", kako se u režimskom političko-medijskom vokabularu "tepa" Hrvatskoj. Recimo, gdje se miješa ta servilnost s patološkom arogancijom - po sistemu biciklista. 
 
On će ispitivati estradnu zvijezdu Severinu Vučković na granici o njezinu stavu o genocidu u Srebrenici, ali će pokorno lebdjeti oko Scholza čija je zemlja inicijator UN-ove Rezolucije o Srebrenici, a Francuska je jedna od glavnih sponzora te rezolucije koju Vučić naziva antisrpskom. Sjetimo se onog cirkusa sa zastavom na East Riveru, ali se sve slomilo, u našoj avliji, na Severini i "ustašama". To je puno lakše nego pred Scholzom izigravati ono što Vučić najviše voli - montypythonovski dokazivati da Srbija jedina vodi nezavisnu politiku. No je li to racionalna politika i koliko ona košta? 
 
Skupi sporazumi 
 
Vučić s njemačkim i francuskim liderima potpisuje mnogobrojne skupe sporazume i dogovore - iskopvanje litija za potrebe njemačke autoindustrije, kupovina skupe vojne opreme vrijedne nekoliko milijardi eura, najava izgradnje nuklearnih elektrana koja u sebi, navodno, kažu neki izvori, krije vrlo škakljivu i nelagodnu fusnotu o skladištenju tuđeg (u ovom slučaju francuskog) nuklearnog otpada u srpskim pejzažima, a sve to kako bi pridobio naklonost Brisela da ga ne "dave" oko sankcija Rusiji, a pogotovo ne zbog problema sa stanjem demokratskih, medijskih i ljudskih prava i sloboda u samoj Srbiji, uzdajući se da će mu zbog svega toga dodatno progledati kroz prste njegovu agresivnu politiku "srpskog sveta" prema regiji, u prvom redu BiH te pogotovo Crnoj Gori. I zato se postavlja pitanje - koliki je prag tolerancije EU prema Vučićevu autoritarnom režimu i njegovim "osvajačkim" planovima prema regiji? Hoće li, zbog svojih obećanja i (euforičkih) "dilova" sa Zapadom Srbija, uz destabilizirajuću politiku straha koju sije regijom, u isto vrijeme postati i najveća ekološka "bomba" i problem regije koji ugrožava ne samo srpske nego i susjedne vodotokove i šume zbog iskopavanja litija i mogućeg skladištenja nuklearnog otpada. Postaje li Vučićeva Srbija dobro naoružan evropski "eksplozivni" deponij i prioritetni zagađivač okoline? Vučić je očito zaključio da mu dolasci Scholza i Macrona te sporazumi o suradnji s njima daju odriješene ruke da se "postavi" kao glavni "baja" u regiji. 
 
Linija manjeg otpora 
 
S jedne strane sukob s Hrvatskom uvijek pali (tako je i u obrnutom smjeru) za unutarnje potrebe, a uz to da se skrene pažnja s litija, nuklearki i Kosova pa je tako, recimo, zbog privođenja Seve ispod radara prošlo da će i Srbi s Kosova morati imati vozačke dozvole s insignijama kosovske države, zbog čega je prije godinu dana Vučić bio spreman "zaratiti" s NATO-om i čuvati "srpsku suverenost", a sada to nije ni usputna vijest u medijima. Vučić se i naoružava pa je rekao da će samo u ovoj godini izdvojiti čak 740 milijuna eura za naoružanje, a s Macronom je dogovorio kupovinu čak 12 zrakoplova Rafale (kakve ima i Hrvatska), čija je vrijednost veća od tri milijarde eura. A uz već spomenute nuklearne elektrane, koje bi gradile francuske tvrtke, ali s nejasnim dogovorom oko skladištenja otpada iz Francuske, Vučić je Makronu dao još da mu Francuzi ne samo sagrade beogradski metro nego da njime i neupitno upravljaju nakon toga, kao što će stranci upravljati rudnicima litija. 
 
Osim toga, Zapad zbog ruske agresije i problema oko Ukrajine, što je za njih prioritet i problem "numero uno", ne želi da se zakuva na Balkanu, koji je ionako stalna potencijalna kriza, a linijom manjeg otpora smatraju da bi im Vučić kao koristan i poslušan igrač mogao biti od koristi. Vučić se ponudio da ga Europa prihvati kao neki sigurnosni ventil. Naime, njegova taktika i jest da se u Briselu predstavlja kao jedini jamac, odnosno da samo on može ispuniti "dogovore" od iskopavanja litija do Kosova i dalje, ali da mu prvo ne prigovaraju zbog stanja u Srbiji, a drugo da mu se daju "koncesije" u regiji. On njima koncesije na litij i skladištenje otpada, oni njemu koncesije oko Republike Srpske i Crne Gore (recimo makar toliko da Crna Gora ne smije u EU prije Srbije, a najbolje nikako) te odriješene ruke oko "natezanja" s Hrvatskom, odnosno da se njemu prizna primat na "našim prostorima", kad je već tako široke ruke prema potrebama velikih evropskih igrača. Srbijanski nezavisni političar i politolog Balša Božović kaže da je ruska invazija na Ukrajinu uticala na odnos EU prema Vučiću. Božović ističe da je Vučić otvoreno stao na stranu Putinovog režima očekujući brzu pobjedu Rusije. 
 
Drugi front 
 
Zato se Zapad stresao od pomisli da će se drugi front otvoriti na evropskom kontinentu, na Zapadnom Balkanu, te su zbog toga Vučiću dodatno gledali kroz prste, što je on vješto koristio. Slično je, napominje Božović, i s litijem. Naime, u velikim krizama, a posebno u onima koje sam izazove, Vučić sebe predstavlja i nudi kao rješenje. On postavi temelje krize, a onda sebe ponudi da je riješi. Tako je i s litijem. - Postoji ogromna potreba za litijem u svijetu i Vučić je opet namirisao priliku da tu nešto istrguje za sebe. Pokazao je zapadnim vladama da je opet po ko zna koji put on jedini sugovornik u Srbiji jer je opozicija upala u antizapadni narativ, što je stara Vučićeva zamka - kaže Božović. Prema njegovu mišljenju, Vučić je majstor laži i manipulacije, koji ne preže ni od čega, jer će iskoristiti svaku krizu i uradit će sve samo da bi osigurao svoju nezavisnost od zapadne kontrole u Srbiji i snagu za svoje vanjskopolitičke ciljeve, koji su ništa drugo nego ugrožavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta susjednih država. Sonja Biserko, predsjednica srbijanskog Helsinškog odbora, kaže pak da u aktualnom geostrateškom kontekstu, kada prevladavaju drugi kriteriji i prioriteti, demokracija, ljudska prava, sloboda medija i kritičko mišljenje, kojih u Vučićevoj Srbiji praktički nema, ostaju u drugom planu. No očito je da će EU zbog nekih svojih "viših" interesa, barem za neko vrijeme, zažmiriti na jedno oko, pa stoga Biserko smatra da ovi važni posjeti ukazuju i na jednu širu strategiju Brisela prema Srbiji, a to je da se ona "što dublje veže za Zapad". - Sporazum o vojnoj suradnji s Francuskom, kupovina Rafalea i energetski sporazum značajno je strateško vezivanje za Zapad - ističe Biserko, koja napominje da Zapad u njemu vidi partnera koji "isporučuje" Kosovo, a sada i te "poslovne" ugovore. No ona smatra da unatoč činjenici da Zapad pokušava smanjiti ruski utjecaj u Srbiji te uprkos svim ovim visokim posjetima i podilaženju Beogradu, Vučić još uvijek ima prostora za balansiranje između Istoka i Zapada. To mu istovremeno daje prostora da se u samoj Srbiji ponaša autoritarno i da uništava sve one koji mu se suprotstavljaju, kao što su prosvjednici protiv rudarenja litija. 
 
Balša Božović kaže kako režim u Srbiji traži od Zapada da mu se priznaju dvije stvari - "liderstvo u regiji" i nezavisnost u odnosu na Zapad. Ali kao i svaki velikosrpski nacionalizam, smatra Božović, i ovaj Vučićev to liderstvo podrazumijeva da bi Srbija bila "žandar regije". Biserko navodi da se, ipak, Srbija percipira kao glavni faktor (ne)stabilnosti regije i u tom smislu uživa poseban status kod zapadne zajednice. Ona probleme sadašnjeg stanja u regiji vidi u politici Zapada još iz 90-ih. - Zapad, odnosno SAD je zaustavio rat, ali njihova mirovna rješenja bazirana na etničkom kriteriju ostala su glavni uzrok nestabilnosti u regiji. Takva polovna rješenja išla su na ruku Beogradu, koji je s vremenom nastavio realizaciju 'srpskog sveta', samo drugim sredstvima. Nažalost, Zapad je to tolerirao, što je pridonijelo destabilizaciji BH, tihoj okupaciji Crne Gore i podrivanju kosovske nezavisnosti - navodi Biserko. - Režim od Zapada traži priznanje koje smatra odobrenjem da radi u regiji što želi, odnosno da nastavi s realizacijom projekta 'srpski svet', što je sinonim za 'veliku Srbiju'. Vučić ne traži da Srbija bude lider u obrazovanju, znanosti, kulturi, demokraciji ili vladavini prava, on traži odriješene ruke da bude najjača 'mini vojna sila u regiji', da vrati status iz vremena Slobodana Miloševića, a to je da bude - 'faktor stabilnosti na Balkanu'. To za Vučića znači poziciju nezavisnosti u odnosu na Zapad na unutarnjem planu i poziciju policajca u regiji na vanjskom planu. Srpski nacionalizam gaji partnerstvo s Rusijom i Kinom koje se temelji na zajedničkoj antizapadnoj viziji razvoja tih država i društava u njima. Sa Zapadom Srbija nema svjetonazorskog partnerstva, sa Zapadom se samo pregovara u cilju srpskih velikodržavnih interesa - ističe Biserko te dodaje da to "Vučiću daje prostora da se u regiji ponaša arogantno te da svojim toksičnim narativom drži regiju u stalnoj tenziji". Biserko spominje da je ruska agresija na Ukrajinu dovela Zapad ponovo na Balkan prije svega kao sigurnosno pitanje, ali navodi nedavnu izjavu Davida Kanina, bivšeg analitičara CIA-e, a sada predavača na Sveučilištu John Hopkins, koji kaže da je u ovom trenutku za Bijelu kuću najvažnije da "Balkan ne stvara nikakvu novu krizu barem u narednih 70 dana", dakle do predsjedničkih izbora. - Srbija, odnosno Vučić je vješto iskoristio takvo ponašanje Zapada tako što je realizirao posebne odnose s Njemačkom i Francuskom s kojima pravi ugovore koji su njemu svojevrsna podrška. Naime, dok s jedne strane nasušno treba korist od Zapada (financijsku i da zažmire na njegovu strahovladu), Vučićeva nakana je ipak uvjeriti Srbe da su ugroženi i da im otvaranje prema Europi zapravo više šteti nego koristi. Ali ne treba to miješati s litijem i nuklearkama dok ima 'ustaša' i 'islamista' i 'Šiptara' iz susjedstva koji Srbiji rade o glavi. Zato Vučiću u tom kontekstu i treba sukob, makar samo verbalni i lokalnog karaktera, s Hrvatskom, pa makar simbolično preko leđa prozaičnog hrvatskog špijuna, kojem ni VAR ne može povući crtu je li bio ili nije bio u zaleđu, ili putem zadržavanja popularne pjevačice na granici. No, to ionako nije bitno - bitna je opasnost od najdražeg neprijatelja koja prijeti Srbiji. Vučićev je režim - nastavlja Božović - veoma nespokojan zbog uočene povećane aktivnosti Hrvatske u regiji Zapadnog Balkana. Hrvatska je u posljednjih godinu dana vrlo prisutna i aktivno prati dešavanja, a posebno kada je u pitanju politička situacija u Crnoj Gori. To je rezultiralo sankcijama Vučićevim najbližim suradnicima u Crnoj Gori, što je diplomatski potez koji je pokazao političku snagu Hrvatske. Time se nije ugrozio europski put Crne Gore, već je Hrvatska veoma precizno poslala poruku da razlikuje crnogorske nacionalne interese od onoga što su interesi režima iz Beograda i njegovih satelita u Crnoj Gori. To je bila jasna poruka Hrvatske Vučiću da ne može raditi u Crnoj Gori što hoće i da neće nijemo promatrati kako velikosrpski nacionalizam ponovo dolazi na Debeli brijeg. Zato je Vučiću važno da prestigne Hrvatsku u ekonomiji i naoružanju kako bi u očima zapadnih lidera sebe držao kao regionalnu mini vojnu silu kojoj bi se činili razni ustupci. Sve dok je Hrvatska jaka i aktivna u regionu, ona će značiti opasnost po interese velikosrpskog nacionalizma i Vučićeve lične interese - kaže nam Božović, objašnjavajući zašto je baš sada, u sjeni posjeta Scholza i Macrona, došlo do novih napetosti u odnosima za Zagrebom. - Napadi na Hrvatsku - napominje Božović - konstanta su u srpskoj politici već više decenija, međutim ovi posljednji napadi imaju jednu novu dozu nervoze. 
 
Nekritičan odnos 
 
Sonja Biserko nam napominje da je Beograd oduvijek doživljavao Zagreb kao rivala i prepreku u ostvarivanju svojih regionalnih aspiracija. - Odnosi između Hrvatske i Srbije su opterećeni i nedavnom prošlošću, ali i činjenicom da je Hrvatska članica i EU i NATO-a - kaže Biserko. Prema njezinu mišljenju, dolaskom Vučića na vlast 2012. odnosi se drastično mijenjaju i osovina Zagreb - Beograd (koja je uspostavljena nakon 2000.) zamire i intenzivira se nova osovina - Budimpešta - Beograd, koja sve više predstavlja problem i za EU, zbog autoritarizma i nekritičnog odnosa u obje zemlje prema ruskoj agresiji na Ukrajinu. - Vučić je reagirao nervozno i afektivno i odlukom da na granici maltretira Severinu Vučković pokazao zapravo svu svoju inferiornost i slabost. To ne znači da će Vučić stati na ovome, koliko već će sutra odgovoriti u namjeri da pokaže svoju dominaciju, koristeći sva dopuštena i nedopuštena sredstva u tom obračunu - zaključuje Balša Božović.