Predośećanje budućnosti

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Zaista je nenadoknadiva šteta što je Srdan Kosović okačio svoje istraživačko pero o klin, inače bi, ko zna koji po redu nezakoniti izbor za Generalnog direktora Javnog Vučićevog servisa, sasvim izvjesno osvanuo na naslovnici tabloida Vijesti! Bio bi to jedan od onih besmrtnih Kosovićevih istraživačkih tekstova koji se pamte. Još jedna novinarska bravura, nalik onima, na koje nas Kosović podśeća u svom oproštajnom lamentu nad redakcijskim stolom.

Kao gimnazijalac gotovo pa da sam zaplakao čitajući Lament nad Beogradom Miloša Crnjanskog. Kao čovjek srednje dobi, gotovo da sam se uneredio od smijeha čitajući Kosovićevo novinarsko žitije, koje je, jelte, sam napisao. Mada je običaj da žitija pišu drugi. Mogla je to, recimo, učiniti njegova koleginica, SKY novinarka Jelena Jovanović. Ili, njegov patron, Lovac na zmajeve i arhineprijatelj sintakse, Željko Ivanović.

Bilo kako bilo, istraživačko novinarstvo je srceparajućim povlačenjem Kosovića ostalo uskraćeno za još jedan antologijski tekst. A javnost za istinu imanentnu Kosoviću i njegovom matičnom tabloidu. Koji je, kao i Kosović (po vlastitom priznanju), ponosan na medijsko pokroviteljstvo tzv. litija. I mada je Kosović posvećeno istraživao sve u vezi s Fakultetom za crnogorski jezik i književnost, izmaštavajući i izvrćući stvarnost naglavačke, a nakon desetak odgovora na njegovu fikciju i naručenu laž tradicionalno ostajao nijem, odlazak u prijevremenu novinarsku mirovinu uskratiće crnogorsku žutu štampu za još jednu zvijezdu tabloidnog novinarstva. No, s Kosovićem, ili bez njega, Generalni Raonić je po ko zna koji put zgazio zakon. Uz vaskoliku pomoć svog ličnog Savjeta. Koliko je 2020. godina slobode, demokratije i pravde, najplastičnije se očituje na primjeru ovog povratnika u kršenju zakona. I u ćutnji SDT-a na sve to. Svi ti hrabri i beskompromisni novovići, šoškići i radonjići, na "slučaju Raonić" potvrđuju da su pod potpunom političkom kontrolom režima.

Do 2020, te mitske godine izvojevane slobode, i najbenignija nedostatnost u crnogorskim institucijama izazivala bi erupcije vulkana, apokaliptične prizore diljem zemlje i porađala ginzbergovski urlik NVO sektora, i svih onih silnih i nadasve slobodnih boraca za slobodnu Crnu Goru. No, 2020. moć govora nestaje, iščezava, ostaje još samo Moć govora Branislava Petrovića, u bibliotekama i knjižarama. Ipak, kad Crna Gora jednom zaista osvoji slobodu, svako će biti jednak na ovoj životinjskoj farmi. Bez jednakijih. Računi će se morati svesti. Iako opijeni prividom moći oni koji danas vladaju, gazeći Ustav i zakone, ne računaju na takvu budućnost. A ne morate biti prorok, pa da znate da je uprkos svemu, takva budućnost jedina moguća.