Za Antenu M piše: Jakov Daković
Govor mržnje je u našem društvu postao toliko uobičajen da ga koriste skoro svi, od poslanika do univerzitetskih profesora. Kad je to već tako, nije nikakvo čudo što takav govor koriste i neka sveštena lica. Svi smo vidjeli neprijatni incident ispred manastira Đurđevi Stupovi. Ne znam da li znate, ali arhimandrit je najviši monaški čin u pravoslavnoj crkvi.
Nešto kao titula Rinpoche u tibetanskom budizmu. Da bi se do tog čina došlo treba mnogo iskušenja da se prođe, mnogo da se promišlja o Bogu i čovjeku i jako mnogo da se sazna o ljudskoj psihologiji. To jest, tako bi bar trebalo da bude u teoriji. U praksi, očito,nije tako. Ali to ne treba da nas čudi. Ako monah Rafailo govori vjernicima kako ne znaju ništa i "celivaju tepihe i produžne kablove" umjesto, jelte, onoga što bi trebalo da celivaju, ako monah Arsenije (Jovanović) čovjeku koji ga je zamolio da ga razriješi posta jer je bolestan kaže da je "duhovno razmažen" i dodaje kako je on, Arsa, svojevremeno u Njujorku na hlebu i vodi (bez horsa) izdržao četrdeset dana i pritom "naprosto letio" onda i ovaj Trpčevski može sebi dozvoliti da kaže što god mu padne na pamet (uzgred, jako mi je drago što su se prisutni vjernici pobunili). Postoji, naime, diskurs koji je još počivši mitropolit Amfilohije ustanovio a čija bi suština ukratko bila da su ovdašnji vjernici pod komunizmom sve zaboravili i da ih stalno treba podsjećati koliko ne znaju, umjesto da ih blago i strpljivo nauče onome što ti jereji misle da je bolje.
Uzgred, vrlo sličnu taktiku koriste Safet Kuduzović i Elvedin Pezić kad s visine govore o balkanskim imamima koji po njima ne znaju šta je pravi islam. Iako nije svešteno lice, i veoma popularni Miroljub Petrović koristi takve agresivno- persuazivne metode.
E sad, ako neprimjeren rečnik koriste oni kojima to najmanje priliči, šta tek reći o običnom svijetu? To se ovih dana, kad se sve usijalo oko pitanja Lovćena, naročito primjećuje. Ogorčenost Crnogoraca, koji dugo trpe bahaćenje jedne primitivne klike na vlasti, sasvim je opravdano. Ono što nije opravdano, a što se redovno dešava, su komentari iz kojih se može izvesti zaključak da se kod nekih mržnja prema srpskom nacionalizmu pretvorila u mržnju prema srpskom narodu kao takvom. Ne znam moram li da naglašavam koliko je to pogrešno. Neki dan je umro Bora Đorđević i moram priznati da mi je bilo muka od pojedinih komentara. Nije u skladu sa crnogorskom etikom da se ne poštuje nečija smrt što god mi mislili o toj osobi. Lično, smatram da je Bora dao neke od najboljih i neke od najgorih pjesama Yu rocka. Kao ličnost, posebno tokom devedesetih, nije se proslavio, blago rečeno.Ali ja želim da ga pamtim po onome dobrome.
Znate, odrastao sam uz poeziju Disa i Pandurovića, Dučića i Rakića, uz eseje Jovana Skerlića i Isidore Sekulić. Zato neću i ne mogu da Srbiju zovem "Smrdija", da Srbe zovem "šetačima opanaka" a predsjednika države "Jadov", šta god o njemu mislio. Čitaoče, kad god koristiš takve izraze, pokazuješ protivniku da si ekstremno frustriran, da si slab. Ne čini to! Jer kad mržnja postane opšteprihvaćena, ostaje samo da zapucamo jedni na druge.
Znate, ratovi ne počinju haosom na Maksimiru ili balvanima na nekoj magistrali. Ratovi počinju u jeziku. Zato se pažljivo njime koristite. Dixi.
Marina
1.To što poslije 4 godine pokazujemo znake frustracije nije nikakvo čudo.Čudo je što se to nije desilo mnooogo prije a bilo je za očekivati tokom vijek i po atakovanja na sve crnogorsko.To sto smo do sada na sve provokacije odgovarali biranim rijecima,gospodski,koštalo nas je i ovoga sto danas imamo
Vule
Podrska, ne treba vrijedjati ni Srbiju ni srpski narod, Ne slazem se oko Bore. Moraju se otvarati oči mladima, jer se bzo zaboravlja. On je bio ekstremni nacionalista i mnoge je svojim šovinistickim pjesmama podstakao na mrznju i losa djela. Opasni su idoli koji sire mrznju.
profesorka
Što se desilo? Ko nam je oteo dušu pa sad pucamo od bijesa što je nijesmo mudrije čuvali. Sjetih se Šantićeve pjesme "Moji očevi", pisane odmah početkom 20. vijeka, tu samo još formalno ne piše da mu je otac Crnogorac, porijeklom iz Pješivaca. Srbi su nas brojnošću pojeli, uzevši nam i tragove.