Iskupljenje

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Neko će reći „mnogo vike ni oko čega“, pozivajući se na stare i mudre, ne znajući da je to naslov jedne od Šekspirovih komedija, ili bar naslov istoimenog filma Keneta Brane, snimljenog 1993. Neko će sve to reći na sve ono što se događa na crnogorskoj političkoj pozornici. Koja je vaistinu nalik onoj Šekspirovoj, u kojoj se tragedija i komedija smjenjuju kao dan i noć, ili, kao izdajnici u okupacionim vladama Crne Gore, od 2020. naovamo.

Mnogi će reći „mnogo vike ni oko čega“, iako, nikad nije bilo manje vike, a više tišine. Na naslov ove komedije podśetio me je „Slučaj Mujović“. Moguće da je u moru aktuelnih političkih zbivanja „Čudnovati slučaj ministra Mujovića“ već i zaboravljen, pa je to i razlog više da ostane zapisan. Jer naša pamćenja su kratka, a sve je vijest tek nekoliko dana. Tzv. slučaj Mujović kao da se ruga naslovu Šekspirove drame. On bi morao biti razlog za nastanak nekog novog komada, koji bismo mogli nazvati, recimo – „Malo vike oko bilo čega“. Da. Oduvijek je bilo malo vike oko bilo čega, i bilo koga. No, muk koji je 2020. poput Karpenterove magle preplavio Crnu Goru, nikad nije bio tako postojan. Zavjet ćutanja, dat kome, i zbog čega? A što je zapravo „Slučaj Mujović“? Obrazac. Pravilo. Paradigma karaktera i prirode onih vječito gladnih vlasti. Narednih svemu, i svakome. Ministar Mujović nije incident. Već zakonitost našeg vremena. Svakodnevica. Ministar Mujović je još juče bio DPS, a onda se kao Kafkin junak preobrazio, i jednog jutra probudio kao PES. No, ni u tom čudesnom preobražaju ministar Mujović nije autentičan. Nije prvi, a ni posljednji. Partijska i ideološka konvertitstva crnogorski su deža vi.

Gomila prvaka partija na vlasti nekad je kao na hodočašće odlazila na partijske čajanke bivšeg režima. I svi su oni danas vitezovi časti, koje je stid vlastite prošlosti. Zato je valjda uporno i poriču. Ali, živimo digitalno doba, koje pamti duže i pouzdanije od nas. Stoga, njihove laži o prošlom životu liče na laži adolescenta uhvaćenog s cigaretom u rukama. I to je, opet, obrazac. Elem, nešto drugo je znakovitije od laži pokajnika. Iskupljenje. Svi nekad snishodljivi opslužitelji bivšeg režima svoje su pokajanje iskali u hramovima Beogradske patrijaršije. Svoje su grijehe pokušali sprati u rijeci Jordan, gazeći je do ramena. Na tzv. litijama habali su obuću ne bi li se iskupili pred novim bogovima. I uvijek, kao u najboljoj tradiciji Resavske škole, sve je u vezi s njima „časno“! Oni plivaju za krst časni, oni marširaju u časnom hodu, i časno lome blagoslovljenu česnicu. Časno se boreći protiv demona bivšeg režima. Opšta mjesta onih sklonih preobražaju. Ipak, i nakon svih tih silnih rituala iskupljenja, naši vjerujući uvijek, na koncu, u paramparčad razbiju Mojsijeve table, na kojima, između ostalog piše: „Ne svjedoči lažno...“. Ako bismo to preveli na jezik naše stvarnosti, napisali bismo otprilike ovako: „Ne svjedoči lažno o svojoj ljubavi prema bivšoj vlasti.“ I ne oponašaj Petra kojeg su pitali je li on jedan od učenika i da li je bio sa Isusom, a on je odgovorio da ne zna ko je Isus i da ga ne poznaje. Jer, svi znamo da je Đukanović bio vaš Isus, dok se nije rodio novi mesija. A opet, svi ste ga se triput odrekli prije zore. I opet ćete učiniti isto, kad se javi novi, pa opet novi. I tako beskrajno ukrug. Jer Mamon je jedini bog kojem se klanjate.

Čini se da u vezi sa slučajem ministra Mujovića i njemu sličnih nema ničeg novog. I ničeg nad čime bismo ostali u čudu. Ono što je i dalje zagonetka, koju nikako da odgonetnemo je – zašto politički očevi, i od koga brane, svoje bludne sinove? Zašto svoju odmetnutu partijsku kamarilu ne objave svijetu? Već to čine stidno, tek u iznimnim prilikama. Iako su njihovi sinovi oceubice. Nije da će nam otkriti Ameriku ako javno izgovore ono što već svi znamo – da su crnogorski univerziteti, škole, akademije, ministarstva, zavodi, agencije i ostalo, bili skrovišta za potlačene. Da su u njima tavorili velikosrpski spavači, s partijskom knjižicom, kao legitimacijom i propusnicom za sve. Nije da to ne znamo. Iako smo sve to gledali izdaleka. S ulice. S druge strane vrata i prozora, koji su za nas bili zatvoreni.