Aleksićevo mlaćenje Ibrahimovićeve slame

Za Antenu M piše: Adnan Čirgić

Potpredśednik Milojka Spajića i kolega Ervina Ibrahimovića, isprazni Budimir Aleksić, Vučićev agent u Crnoj Gori, u ime države i građana boravio je u pośeti srpskome ministru kulture Selakoviću. Činjenica da je Budimira Aleksića zapalo da koga predstavlja sama je po sebi groteskna. Teško bi odista bilo naći države u Evropi koja bi odabrala onakvoga poklisara koji je u ime Crne Gore i njenih građana bio u međudržavnoj pośeti Beogradu.

Nije Aleksić u Beogradu demonstrirao samo besprizornu servilnost već i velikosrpski nacionalizam kao novouspostavljenu crnogorsku državnu politiku. Stojeći pred zastavom koju ne poznaje Ustav Crne Gore Aleksić je, u ime Vlade, poslao vrlo jasnu antiustavnu i nacionalističku poruku da Crna Gora i Srbija "pripadaju istoj kulturološkoj tradiciji koju je vjekovima oblikovala hrišćanska pravoslavna vjera, kao i da se cjelokupna kultura i stvaralaštvo, kroz vjekove odvija na jedinstvenom srpskom jeziku". Podržana je ta poruka, naravno, i Selakovićevim stavom da je Vukov srpski jezik ono što spaja Crnu Goru i Srbiju.

Istina je da Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi govore jednim jezikom, da im još uvijek tumača ne treba. Isto tako je istina da to nije Vukov srpski jezik, osobito to nije u Srbiji. Ko ne vjeruje, neka nasumično uzme čitati Vuka Karadžića, pa će i bez zere lingvističkoga obrazovanja lako prozreti demagogiju Selakovića. Istina je isto tako da taj naš zajednički jezik nikad nije postao uspješan instrument spajanja, osobito otkad su ga počeli instrumentalizovati srpski i nekad jugoslovenski nacionalisti. Reći da je to zajednički štokavski jezik Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba (koji ga imenuju i standardizuju u skladu sa svojim potrebama) neoboriva je naučna činjenica. Reći, međutim, da je to sredstvo spajanja Crne Gore i Srbije prozirna je velikosrpska laž koju promoviše potpredśednik crnogorske Vlade u Beogradu.

Aleksićevo isticanje da je cjelokupna naša kultura i stvaralaštvo utemeljena na pravoslavnome hrišćanstvu nije samo nacionalizam. To je fašizam koji izmišlja tradiciju i potire drugost. Kad se već pozivaju na Vuka Karadžića, neka potraže u njegovoj impozantnoj riznici narodne baštine koliki je udio pravoslavne hrišćanske tradicije, pa će lako uočiti koliko je ta tradicija zanemarljiva. No naučne titule Budimira Aleksića nijesu odraz ni njegovih naučnih ambicija niti sposobnosti za kritičko mišljenje. One su paravan za nacionalistička i šovinistička velikosrpska maštanija kojima izmišljaju tradiciju što ju je oblikovala pravoslavna hrišćanska vjera, kako to tolkuje neuki Aleksić.

Da je narodna svijest o posebnosti crnogorske kulture bitno drugačija od nesvijesti u koju široke narodne mase bačaju Aleksić i njemu podobni neka ilustruje legenda koju je zabilježio poznati etnolog Mirko Barjaktarović, po kojoj je Sv. Sava naložio svojim konjanicima da operu i konjska kopita kad su iz "proklete zemlje Dukljanove" ulazili u "blagoslovenu rašku zemlju".

Crnogorska kultura ipak je nešto drugo od nekulture koju sije Budimir Aleksić. To je kultura koja je objedinila balkanski supstrat, tzv. narodnu religiju, drevna predmonoteistička vjerovanja, katoličko, pravoslavno i islamsko nasljeđe, latinicu, glagoljicu i ćirilicu. To je kultura koju su baštinili katolici, pravoslavci i muslimani što su svake godine održavali drevno prethrišćansko svetilište na Rumiji.

Aleksićeva kultura kultura je razura i izmišljene šovinističke tradicije. Od te Aleksićeve "kulture" danas je užasniji podatak da nju baštini i Bošnjačka stranka čiji predśednik śedi rame uz rame s Aleksićem i koji zbog njegovih šovinističkih nastupa u ime Vlade čiji su potpredśednici neće napuštiti vlast. Zato više protiv politike Bošnjačke stranke nema ništa čak ni zloglasni IN4S. I baš zato ne optužuju Bošnjačku stranku no DPS i Nermina Abdića da će toboš islamizirati Podgoricu. I baš zato će na podgoričkim izborima biti sasvim svejedno jeste li glasali za kandidata Aleksićeve ili Ibrahimovićeve stranke.