Zajedno protiv zle mašine

Za Antenu M piše: Zoran Majski

Kada je velikan i izvjesno rodonačelnik pop arta, Endi Vorhol stvarao veliku umjetnost od proizvoda za masovnu potrošnju, uključujući i portrete političkih lidera, kreatora i sljedbenika ideoloških koncepata koji su obilježili dvadeseti vijek, izrekao je vjerovatno svima poznatu misao, sada već frazu, da će u budućnosti svako imati svojih petnaest minuta slave. Glamurozni guru artističkog njujorškog andergraunda, snažnom ironijom nagovještavao je činjenicu da čak i najveći i najmoćniji, nakon tih svojih petnaest minuta, poput sveprisutne konzerve paradajz Kampbels supe, pa sve do megajakih ideoloških ikona kakav je bio Mao Cedung ili pop filmska zvijezda Merlin Monro, neumitno imaju svoju upotrebnu vrijednost i rok trajanja. Pokazalo se da ideološki, politički, pa i profitom proizvedeni produkti, kad - tad gube trku sa umjetnošću i mikrokosmičkim putevima kreativnosti. Endi Vorhol je još tu, narečeni manje - više. Mnogi će reći da je njihovo prisustvo na Vorholovim slikama danas značajnije od zaostavštine koju su kreirali za života – kakva je to tek moćna ironija!

E pa, dragi moji čitaoci, ako ste mislili da ću vas odvesti u neke ljepše prostore humanizma, umjetnosti – kreacije koja krijepi i opušta – i ja sam tako mislio, u snažnoj želji da se posvetim nečemu što nije politika, koalicije, izborne kombinatorike, ali, niti sam ja Vorhol, niti to mogu biti, niti mi živimo vrijeme koje nam daje prostora da se opušteno prepustimo hipsterskoj indolentnosti i ostanemo u prostoru političke indiferencije koja znači bojkot realnosti i fatumsko čekanje da vrijeme potroši jad i čemer današnje društvene zbilje koja se već predugo obrušila na region i Crnu Goru. Ako smatrate da je „petnaest minuta“ avgustovskog političkog i svakog drugog avetluka, kao i maltretiranje svih zamišljenih prostora srpsko-ruskog sveta, koje sprovodi Aleksandar Vučić sa svojom regionalnom uslužnom družinom, prihvatljiva mjera stvarnosti, onda vam, medijski vrlo naglašena, a malo je reći bizarna pojava izvjesnog svetog starca Epidija sa Rodosa koji poziva da se svi Srbi mole za Aleksandra Vučića koji ih voli, ipak mora biti urlajući alarm koji vas budi usred noći i ne da vam da trenete od nespokoja, dok se – nad᾽ u boga – suočavate sa spoznajom da smo dotakli samu srž ludila i da je otpor neophodnost, pa makar i u formi izbora koji su nam se, realno, svima popeli na glavu. Ili nam nema spasa!

Koliko god bili sablaznuti ovakvim događanjima još uvijek je samo privid da medijsko posezanje za ovakvim propagandnim alatima predstavlja labudovu pjesmu ovog destruktivnog režima, kojim gospodari anahronost, primitivizam i masovnost, devijantnim političkim i duhovnim životom, sluđenih sljedbenika pseudo-tradicionalnih vrijednosti, kojima manipuliše nazadna osovina srpsko-ruske države i crkve. Dok režim Aleksandra Vučića, od licemjerstva i laži sazdanom matricom, pokušava balansirati u nadmetanjima velikih i moćnih koji sve otvorenije ekspliciraju potrebe i interese, tu tugaljivu šaradu ipak možemo posmatrati i kao uvod u zamor materijala, koji inklinira slabljenju ove zle mašine na putu za staro gvožđe. No – budimo realni – da bi se došlo do tog cilja neophodna je izdašna pomoć i spolja i iznutra. To neizostavno mora biti zajednički projekat svih svjesnih balkanskih, evro i evro-atlantskih subjekata koji raspad ovog destruktivnog režima i njegovih derivata, moraju vidjeti kao konačnu istorijsku pobjedu nad anahronim društveno-političkim konceptom koji je nakon propasti SFRJ proizveo tvorce krvavog rata: Miloševića, Karadžića, Šešelja, Ćosića, Bećkovića i ostale korifeje propasti društvenih vrijednosti kojima danas manipuliše i gospodari srpski kleronacionalizam, na čelu sa Aleksandrom Vučićem i Srpskom pravoslavnom crkvom. Mi u Crnoj Gori smo taj zloslutni teg o vratu trpjeli sve ove godine – teg koji nas je usporavao da krenemo naprijed, ka onim prostorima kojima pripadamo. Svi izbori su, evo dvadesetak godina, bili „bitka za nešto“, gdje je osnovni uslov za napredak bio pacifikovati Srbiju i odbaciti taj teg kojim su nas željeli odvući u prostore društvene banalizacije i državne destrukcije. Bez toga se nije moglo, a posledice znamo i mi i oni.

Možemo razglabati je li to neko danas, u osvit prevažnih podgoričkih i ostalih lokalnih izbora, Vučića stegao za vrat, pa mu je naprasno opao elan ili smatra da je bitka za Crnu Goru dobijena, pa nije više prioritet da se njegova medijska, bezbjednosna i crkvena kamarila direktno, javno i na sva zvona miješa u izborni život uzavrele Crne Gore, koja danas, četiri godine nakon desanta njegove politike, izgleda kao rasuta kesa lego kockica koju, što god on mislio i radio, ipak građani Crne Gore trebaju i moraju da poslože.

Niti je Vučić izgubio elan, niti je bitka za Crnu Goru dobijena – niti to može ikada biti. Ali, da je dobio po prstima i da je u ozbiljnim „makazama“ moćnih država, lako je povjerovati. Nažalost, ima prilika kada moćni, iako shvataju manipulativnost Vučićeve politike, žmure na laži kojima se srpski hazjajin služi. Srećna je okolnost što je ta glava u pijesku samo do momenta kada to njihovi stratezi ocijene kao dio svoga interesa, u kome učestvuju. Kada uvide da su laži, podvale i zamajavanja proizvod domaće ili još gore – njima suprotstavljene pameti, na koju ne utiču njihovi planeri, pali se dvostruki alarm. Kao plod takve „igre“ je i posjeta šefa CIA regionu, kao i velom tajanstva medijske ćutnje obilježen njegov boravak u Srbiji, glasniji od svih izjava i saopštenja iz regiona. Sličnog kova je i zloslutna poruka koju Putin u pero diktira radikalizovanom nepomeniku, eks-marksisti Mirjane Marković, kojom opominje Vućiča da BRIKS čeka na Srbiju i da je već pozvan u Rusiju na taj skup. Stari komunisti su znali da su ovakvi pozivi iz Moskve uvijek značili izvjestan svilen gajtan. Možda su se stvari danas promijenile, ali svakako ne u onoj mjeri da Vučić ovo ne vidi kao ozbiljnu opomenu, koja svoj intenzitet tek treba da dobije kada ubrzo istekne povoljni ugovor o isporuci gasa Srbiji, na koji ga Putin, onako benevolentno, kakvim ga je bog dao, opominje na kraju poziva.

To što istovremeno Vučića pohodi Makron, koji pravi sve, samo ne državničku i diplomatski balansiranu predstavu prijateljstva i bezrezervnog povjerenja, nikoga ne impresionira. Odavno je jasno da je Predsjednik Francuske slaba, ako ne i zadnja karika u lancu evropske podrške NATO i naravno SAD, jer je priča o evropskoj vojsci još prisutna, kao i njegova nemoć da stabilizuje državnu administraciju u raspolućenom političkom habitusu Francuske, kojom će pokušati da vlada do 2027, uz podršku vremešnog, a svima zamjerenog Mišela Barnijea. Taj bljutavi vodvilj sigurno ne impresionira ni Putina, kojemu se ipak ne dopada to što Vučić trguje oružjem, koje završava na ukrajinskom ratištu. Francuski avioni će „ležati“ na Batajnici, ali gdje će desetak još uvijek manje-više upotrebljivih migova 29 srpske vojske završiti, to je nešto što mori Putina i vjerovatno im odavno zna zadnju poštu. Smiješna predstava povezivanja po principu tradicionalnih veza Srbije sa Rusijom i Francuskom, a tobože bez želje da se bude dio globalnih geo-strateških utakmica nekako još i pije vodu, ali samo dok interesi velikih ne dosegnu tačku ključanja. Onda je vrag odnio šalu i nema više prostora za male, lokalne kombinatorike, jer ti niko više ne vjeruje, pa ni „brat“ Si koji konfučijansku indiferenciju prema evropskim previranjima iskazuje do momenta dok se ne zađe u njihov interesni prostor, što utakmica električnim prevoznim sredstvima, kojima je litijum strateška sirovina, a Kina u ovom trenutku dominira tržištem i kvalitetom i cijenom, svakako jeste. Sva ova nemušta i,sada je sve očiglednije, prilično neuvjerljiva balansiranja između interesa velikih i moćnih mogu biti početak kraja kojeg je Vučić svjestan i tek će na sve načine pokušavati da izbjegne višestruku omču, koju takvim batrganjem sam zateže sve više, dok izigrava opuštenost u objašnjenju da u Rusiju, na sastanak BRIKS, ne može doći zbog „gužve u šesnaestercu“, planirane posjete UN i sastanaka sa svjetskim liderima, kojih se sjetio nakon posjete šef CIA, da bi faktičko izbjegavanje poziva iz Moskve ipak na kraju nevješto relativizovao.

Ovaj opasni infantilizam koji ponižava intelekt, a naziva se stabilokratijom, uvijek je najlakša strategija moćnima, ako imaju za vratom žarišta kakva su Ukrajina, Jugozapadna Azija – sa jednim krupnim felerom: ako nabildujete autokratu da bude garant mira, u jednom trenutku može biti i garant rata. Sa tim se napredni svijet već suočavao, a u Srbiji najmanje jednom i ne tako davno kada je Milošević bio to isto. A onda je zapalio ratni požar u regionu, koji od te vatre tinja do današnjeg dana.

Ko od političkih subjekata imalo unaprijed promišlja u želji da ga ne zatekne nespremnim obrt koji nagovještava povlačenje Bajdena i za sada prilično učinkovita ofanziva Kamale Haris, mora misliti o budućim strategijama i pozicioniranjima. Vučić to naravno zna i čini, ali koliko će u tome uspjeti, obzirom na zaostavštinu, ne zavisi samo od njega već i od regionalnih politika, koje mu mogu veoma odmoći u ovim nakaradnim strategijama.

Momenat je, i bilo bi sjajno, da Srbi u Crnoj Gori formiraju snažan politički koncept koji bi ih okupio oko ideje lojalnosti svojoj državi Crnoj Gori, u kojoj će graditi nacionalnu politiku, a biti dosledni u podršci građanskom uređenju bez kojeg naša domovina nema budućnosti. Osnovni pokazatelj da je na pragu neko novo vrijeme mogu biti izbori u Podgorici, ali i u drugim opštinama gdje bi valjalo da se pojavi ta nova energija, koja neće biti negatorski orijentisana prema Crnogorcima, njihovim nacionalnim, kulturnim i religijskim opredjeljenjima. Koja će isključiti zlu tezu da Srpstvo mora voditi bitku protiv Crnogorstva i da prisustvo jednih isključuje opstanak drugih. Imperativ je marginalizovati retrogradni kleronacionalizam koji uništava Srbiju, ali i sve one koje takva ubuđala svijest vidi kao svoju regionalnu interesnu sveru. Potrebno je povezivati se sa Srbijom napredne, evropske misli, koja shvata da se tradicionalizmom kojim manipuliše Aleksandar Vučić samo jača pozicija onih koji Srbiju vraćaju u mrak jednoumlja minulih epoha, iz kojih je izlazila ekonomski urnisana i ideološki sluđena, pa sa tim idejama nema kompromisa, bilo da dolaze od crkvene, naučne, umjetničke ili političke elite, koja nakaradno kreira aktuelni trenutak, ali i budućnost Srbije i regiona. Ako je u Srbiji, okoštaloj u kvazi-tradicionalizmu i autoritarnosti to naizgled još uvijek teško ostvarivo, želim vjerovati da u Crnoj Gori postoji prostor da se spregom naprednih ideja stvori nukleus otpora tom kanceru koji uništava ovu veliku naciju, neutaživom potrebom da razjeda i nagovještaj zdravog tkiva, gdje god ima svoj interes. Ako u svakoj politici postoji interes kao nezaobilazan faktor, onda se ova ideja otpora mora prepoznati i promovisati u svim kontaktima sa međunarodnim politikama, jer sami možda ne mozemo to sprovesti, ali za početak pokušajmo da nas ozbiljno shvate oni od kojih u mnogome zavisimo, a to su, bez svake sumnje, građani i međunarodni partneri. Izbori u Podgoricu su sjutra, a politička scena je nalik bombardovanoj biblioteci, sa koalicionim partnerstvima koja jasno pokazuju ko su pragmatični sljedbenici ličnih interesa koje podvaljuju kao građanske, kombinujući se sa kleronacionalističkim subjektima, dok na Crnu Goru gledaju kao na tuđi plijen, ograničenog trajanja.

Otporom ovim fatalnim idejama pokazaće se da ima alternative koja može da skrati onih vorholovskih 15 minuta. Ako se želi spašavati Crna Gora, ali i region, onda to moraju biti politike koje će proizvesti nove nacionalne vrijednosti, gdje će vrata biti istinski otvorena za sve, a građanski koncept modus vivendi koji obećava da je došlo makar petnest godina mirnog i naprednog života. Baš takvu politiku su morali sačekati bosnjački i albanski subjekti prije nego su dali legitimitet da nas pred svijetom ruže najgori među nama.