Vidoju Žarkoviću nijesu potrebna sjećanja na njega, nego Crna Gora za kakvu se časno borio

Piše: Milorad Bato Đurović

Da vas uvedem u priču o Vidoju Žarkoviću, jedinstvenom čovjeku kojeg sam imao priliku da upoznam i podjelim sa njim samo nekoliko časova njegovog bogatog života.

Bio sam diplomata SFRJ, delegiran kao Crnogorac u diplomatiju Federacije jugoslovenskih naroda. Davne 1977. bio sam diplomatski pripravnik a zavrsio diplomatsku službu 1992. svojom voljom zbog divljanja nacionalizama u okviru te globalno uvažavane i uglavnom srećne zemlje. Planirajući da pobjegnem sa svojom porodicom od bezumlja koje buja u mojoj državi nazad za Norvešku, dobijem poziv Vlade CG, i vraćam se u Crnu Goru, da zbog svojih dobrih veza u Norveškoj pokušam da kao direktor Instituta u Igalu obnovim stratešku saradnju sa tom zemljom, ekonomski presudnu za njegov opstanak. A veze su prekinute zbog “crnogorske” najveće sramote, “oslobađanja”Dubrovnika.

Na znanje svima koji danas vode “bitke” oko Instituta - Vidoje Žarković, uz Nikolu Mračevića, presudno je uticao na razvoj Instituta i njegov međunarodni položaj. Danas, ovi bezizdejni “vlastodršci” ni abera o njima. Vode lažnu brigu, još goru nego DPS-ova tadašnja uzdanica Sveto Marović. U najtežem periodu za opstanak Instituta i tadašnjih 1300 njegovih zapošljenih.

Sa prijateljima ručam u diplomatskom klubu u Užičkoj, u Beogradu, 1992. Na 30-tak metara, za drugim “crnogorskim” stolom sjedi Vidoje Žarković i često gleda ka nama. Instruišu ga eminentni nikšićki Crnogorci, koje djelom prepoznajem, a sa kojima sjedi. Očito mu “predstavljaju” novog direktora. Diskretno pratim šta se dešava i zaprepašćen uočavam da Vidoje Žarkovjć ustaje i kreće ka “mom” stolu.

Vidoje Žarković, “kum Instituta”, hoće da upozna novog direktora da vidi u čijim je rukama, u istorijski najgore vrijeme, njegovo i bokeško/crnogorsko ekonomsko čedo. Munjevito ustajem i brzim korakom ga presrijećem na sredini terase restorana.

Iako sam prije tog momenta upoznao Tita, bio u njegovoj pratnji u Plavom vozu, upoznao dio njegovih važnih gostiju, kraljeva i predsjednika, od Briona, Dedinja do Kupara i Vile u Igalu… ne mogu dozvoliti da taj čovjek, crnogorski patriota i državnik, najamlađ antifašistički partizanski borac dolazi za “moj” sto i predstavlja se jednom mladom diplomati/tehnokrati. Susrijećemo se, razmjenjujemo čak u prvom susretu nekoliko, ne samo kurtoaznih rečenica. Vidim da je zadovoljan “upoznavamjem”. Pozivam ga da posjeti Institut. Rastajemo se uz obostrano zadovoljstvo.

Igalo, nekoliko mjeseci kasnije.

Ulazi sekretarica i kaže da je došao gospodin Vidoje Žarković. Očekuje da ga primim.

Žurno izlazim, pozdravljam ga i zamolim da uđe. Provodimo nezaboravnih sat i više vremena. Malo mi je vremena za razgovor sa njim, uočavam da je opušten i pored teških tema o kojima pričamo. Usudih se da ga pozovem na ručak. Izlazimo i družimo se u restoranu pored mora. Sve je opuštenije. Moja pitanja, dok on pije samo vodu, postaju indiskretnija. Odgovori, zbog narastajućeg povjerenja, sve otvoreniji. Gotovo da ne jede. Žuč ne vari, kaže. Šaljivo pitam a “jagnjeće brigade” koje ste helikopterom vodili na Žabljak. Ni moja šala mu ne prija. Boli nepravda. A nije ni prva, ni posljednja.

I tih ‘90 tih su lažavinom, po instrukciji “službi” koje vladaju ovim prostorima, zbog neznanja i neprosvijećenosti otišli najbolji. Mirno, bez tenkova po crnogorskim ulicama.
Ali sa tenkovima po beogradskim. A kasnije i dilljem bivše domovine. Sve do Srebrenice, Kosova i NATO bombardovanja.

Novim lažima na koje opet nasijeda još neobrazovaniji populus ponovo se uništava naša budućnost.

Vidoja Žarkovića, časnog i zaslužnog crnogorskog patriotu, antifašistu i državnika, pokušali su da obeščaste prevaranti i ubice svoje države. Zbog moći i para.

Džabe ga ovih dana, iz partijsko-izbornog interesa pominjete. Trebalo je tada da kažete ne fašizaciji društva.

Vidoje Žarković je dio herojskog vremena koje se svjesno, sistematski obezvrjeđuje da bi sadašnjim brlogom ovladale “lutke na koncu”, neprijatelji države, političke ikebane i prevaranti izrasli na “ideologiji” Pinka, Zadruge i trgova ćirilice…

Pitaju li se oni koji su ih doveli i pustili da razaraju društvo mojih i vaših predaka gdje je sada ona Crna Gora Vidoja Žarkovića! Država koju je trebalo nadograditi a ne uništiti. To je Vidoje Žarković žarko želio. Njemu ne trebaju naša sjećanja na njega nego bolja Crna Gora! Za koju se časno borio i još časnije živio.

(Autor je nekadašnji diplomata i direktor Instituta Simo Milošević u Igalu)