Vasojevićka riječ!

Za Antenu M piše: prof. dr Draško Došljak 
 
Pisana istorija traje, ali i riječi istaknutih Vasojevića. Riječi u vremenu i kamenu  - kamenu crnogorskom. Zogovićevski – „žilama za kamen – kamen crnogorski“. Zato i izreke:  „Na početku bješe riječ“. „Verba volant scripta manent“ (Riječi lete, ono što je napisano ostaje).   

Među najistaknutijim Vasojevićima, od prvog pisanog pomena iz 1444. godine, po mudrosti, odlukama, diplomatičnosti, uticaju, viziji, hrabrosti - spadaju: iguman Mojsije (Zečević), vojvoda Miljan Vukov, Gavro Vuković, đeneral Radomir Vešović. Težine riječi i poruka svakog od njih, u svom, a i u našem vremenu, sve nas obavezuju, naročito one koji se pozivaju na vasojevićku pripadnost i tradiciju. Iza ovih vasojevićkih prvaka ostala su djela čvrsto vezana za dinastiju Petrović, Cetinje i interese Crne Gore. I danas u Vasojevićima, Gornjim i Donjim, odjekuje rečenica:  „Ostala je riječ vojvode Miljana“! I ne samo riječ nego i djelo: „prislanjanja Crnoj Gori još jedne Crne Gore“ – Vasojevića. 

Iguman beranskih Đurđevih stupova Mojsije Zečević (1780 – 1850) u susretu sa Petrom I, kada mu je, umjesto Turcima, predao harač, koji je prikupljan za Turke, zbori: „Ništa nam nije teško Vaše Svjatiteljstvo, ako dođemo u priliku da našoj premilosnoj majci Crnoj Gori pružimo bilo kakvu pomoć. Ovo je više simbolično, u odnosu na to koliko se ośećamo blaženo, kad na bilo koji način sa ostalom braćom Crnogorcima radimo za dobro Crne Gore. Sveti Vladiko, računaj na vasojevićke Crnogorce, kao na svoje najbliže i sebe samoga“!

Mojsije je, kako piše akademik Milisav Lutovac, „po pozivu vladike Petra otišao na Cetinje. Na prvi pogled izgleda čudno zašto je otišao u Crnu Goru, a ne u Srbiju, s kojom je ovaj kraj bio u tješnjim vezama preko migracija. Uzrok treba tražiti u tome što je mitropolit Petar bio poznat kao samostalni crkveni velikodostojnik i vladar, dok su u Srbiji u to vrijeme još bile grčke vladike. Dakle, Mojsija je privukao autoritet nezavisnog mitropolita-vladike“. 

Petar II je, zbog diplomatskih sposobnosti, igumana Mojsija slao u pregovore s Hafis-agom i Huseinom Gradaščevićem. U pismu Hafis-agi, od 23. novembra 1831. godine, Njegoš piše: „Primio sam tvoje pismo i razumijem šta mi pišeš svaku rabotu i kako želiš igumana Mojsija da se s tobom stane i da učiniš s njim zbor, i mi ti ga eto šaljemo kako smo ga i pređe šiljali i govorili ti: sve što ti iguman reče, to ti mi zborimo, i sve što s njim uglaviš znadi dobro da s nama glaviš“. 

Zato će i nastavljač Mojsijeve misije, crnogorski vojvoda Miljan Vukov (1820 – 1886)  poručiti: „Sa Crnom Gorom mi živimo i umiremo, to svako zna ko hoće da zna“, a vojvoda Gavro Vuković (1852 – 1928) nastavlja: „Crnogorci ne drže na vrhu mača svoju nezavisnost več i na diplomatskom polju“. Zaključak je jasan: Vasojevićka riječ je uvijek bila u interesu Crne Gore! Slate su te poruke iz Berana i Vasojevića. Potrebno je samo da ih ne zaboravimo! Ko je zaboravio da ih obnovi i usvoji! Ko ih ne zna  - da nauči! Poruke kao putokazi i u ovom vremenu. Naročito sada! 

Ne možemo mrtve ljude dizati iz groba, ali možemo i moramo držati živim njihove mudre poruke i djela, uz izreku: „Đe je riječ, tu je i obraz“!