Vučićeva igra “na dugi štap”

Za Antenu M piše: Miljan Vešović

Autoritarni lider Srbije, Aleksandar Vučić, juče je imao “istorijsko” obraćanje naciji povodom situacije na Kosovu. Predstavio je mjere koje će, s tim u vezi, Srbija da preduzme. To nam daje dobru priliku da, još jednom, pokušamo “dekodirati” njegove stvarne namjere prema regionu.

Postoje jasne indicije da je plan Srbije da vojno napadne Kosovo i okupira sjeverni dio te države odavno spreman. Kredibilne informacije su ukazivale da je srpski režim planirao da to sprovede do kraja ove ili početkom naredne godine. Računica je bila da će SAD biti zaokupljena predsjedničkim izborima i (očekivanim) haosom oko (ne)priznavanja rezultata. U tom scenariju, NATO snage na Kosovu ne bi branile sjeverne teritorije gdje su Srbi većinsko stanovništvo i jednostavno bi se povukle da brane (ukoliko je potrebno) ostatak države, gdje su većina Albanci. Ovo bi, naravno, dovelo do de facto podjele Kosova.

Ipak, sve više djeluje da je skorašnja posjeta direktora CIA Bernsa Beogradu rezultirala ozbiljnim upozorenjima Vučiću da SAD zna što ovaj sprema i da bi reakcija NATO-a, u slučaju novog rata na Kosovu/Balkanu, bila brza i odlučna. Ovo bez obzira na eventualnu političku nestabilnost u SAD nakon predsjedničkih izbora. Zato je Vučić promijenio ploču, pa se juče vidno napregao da naglasi kako Srbija nikad neće ići u rat da bi riješila pitanje Kosova.

Vučić računa na nezainteresovanost SAD za region, i čini sve da je održi. On procjenjuje da, dok god nema rata, sve drugo što radi, na Kosovu i drugdje, “može da prođe”, a reakcija EU, NATO i SAD biće mlaka. Takođe računa na stare i nove prijatelje i intresne poznanike na Zapadu. Na primjer, na Makrona i Šolca. Makronova Francuska je skoro zaključila ugovor o prodaji vojne opreme (aviona) vrijedne tri milijarde dolara Srbiji. Šolcova Njemačka je veoma zainteresovana da obezbijedi snabdijevanje litijumom iz srpskih rudnika. Vučić se takođe “nada” u Bajdenovog ambasadora u Srbiji, Hila, kom se ponekad desi da se ponaša kao srpski lobista u Vašingtonu, a ne kao zvaničnik kom je zadatak promocija američkih interesa u Srbiji. Vučić pretpostavlja da će se svi ti ljudi zalagati za blagi, pomiriteljski stav prema Srbiji. Tužna činjenica je, da nije isključeno da je u pravu.

Ipak, da bi Srbija nastavila da igra ulogu glavnog destabilizatora Balkana za interese Rusije i Kine, Vučić (a to je danas jasno nagovijestio) će pozicionirati svoju državu kao branu američkim i evropskim interesima u regionu. Na Kosovu i u ostatku Zapadnog Balkana. Stoga i mjere prema Kosovu. Srbija ne planira da “razmontira” paralelne institucije, već da ih ojača. Vučić je najavio da će srpski tužioci podići optužnice protiv kosovskih zvaničnika – ovo je, naravno, uvod u raspisivanje međunarodne potjernice. Donio je odluku da će Srbija nastaviti da finansira sve aktivnosti Srba na sjeveru Kosova – to u praksi, naravno, znači finansiranje terorističkih mreža pod kontrolom Radojičića i njegove družine. Eksplicitno, i suprotno Ohridskom sporazumu, odbacio je mogućnost međusobnog priznanja Srbije i Kosova i članstva Kosova u UN i drugim međunarodnim organizacijama “za mnogo godina” (citat).

Sve ovo znači dvije stvari: prvo, a kako je već rečeno, nastavak destablilizatorskog ponašanja i drugo i važnije, otvoreno odustajanje od evropskih aspiracija Srbije, za koje je Ohridski sporazum jedan od najvažnijih uslova.

Vučićeva poruka Zapadu je zato sljedeća – zaprijetili su mu, i nije dovoljno jak da uradi ono što stvarno želi (da vojno napadne Kosovo). Još uvijek. Zato on, za sada, to neće raditi. Ipak, nikada neće ispuniti strateške ciljeve SAD, EU i NATO-a u regionu. Nikada neće okrenuti Srbiju prema EU i Zapadu. Poslije današnjeg obraćanja, Vučić možda i prihvati poziv Putina da prisustvuje Samitu BRIKS-a. Vučić nikada neće igrati konstruktivnu ulogu u rješavanju kosovskog i drugih regionalnih pitanja. Uvijek će destabilizovati region za interese Kine, Rusije i da bi ispunio srpske nacionalističke ciljeve.

Ipak, to će raditi mirnim i sredstvima “hibridnog ratovanja”, ne pomoću vojne agresije. Za sada. I poručuje Zapadu – sve ćete ovo vi progutati, jer vas samo briga za “goli” mir na Balkanu i nizašto drugo.

S ovakvim nastrojenjem Vučića, za očekivati je da se hibridni rat Srbije protiv Kosova, BiH, Crne Gore i Makedonije intenzivira. Treba pratiti moguće “hibridne nevolje” u Crnoj Gori, gdje su se srpski nacionalisti i proruski kadrovi infiltrirali u sve institucije i gdje se opštine pod kontrolom prosrpskih političara otvoreno ponašaju kao da su djelovi Srbije – bez poštovanja državnih simbola Crne Gore, sa stalnim organizacijama srpskih nacionalističkih okupljanja i posjetama srpskih zvaničnika gotovo svake sedmice.

Takođe treba pratiti dešavanja u Sjevernoj Makedoniji, gdje novoformirana prosrpska i proruska Vlada okreće zemlju protiv Zapada, što dalje može da izazove obnavljanje etničkih tenzija i građanskih sukoba između Makedonaca i Albanaca. Vrlo je moguće, da Albanci u Sjevernoj Makedoniji budu smatrali državni zaokret prema Rusiji i Srbiji direktnim napadom na njihove interese kao etničke grupe. Ovo posebno imajući u vidu njihov jak proamerički i prozapadni sentiment. Sve ovo može da dovede do “druge episode” etničkog konflikta, koji je prvobitno bio riješen “starim” Ohridskim sporazumom – onim iz 2001.

I naravno, treba pratiti dešavanja u BiH, gdje je mogućnost secesije Republike Srpske “Damoklov mač” koji visi nad bezbjednošću i stabilnošću ne samo Bosne, već i čitavog Zapadnog Balkana.

Vučić se takođe nada da će Donald Tramp pobijediti na izborima u SAD. Republikanski političari i spoljnopolitički eksperti su, generalno, veoma svjesni destabilizatorske uloge Srbije na Zapadnom Balkanu. Tradicionalno, najčešće su se zalagali za odlučnu akciju da bi se destabilizacija spriječila. Vučić, međutim, računa (da li tačno ili pogrešno, ostaje da se vidi) da će uticaj na Trampa jednog od najznačajnijih srpskih lobista u Vašingtonu, Ričarda Grenela, prevladati i da će bivši predsjednik SAD, ukoliko ponovo bude izabran, blagonaklono gledati na Srbiju.

Ukoliko pobijedi Kamala Heris, Vučić se nada nastavku nezainteresovanosti SAD za region i politike Bajdenove administracije prema Zapadnom Balkanu. Ta politika se fokusirala na očuvanje mira i stabilnosti po svaku cijenu. U praksi, jedna od “plaćenih cijena” bila je “mekoća” prema Srbiji i pokazivanje štapa jedino kad je mir direktno i vrlo očigledno ugrožen (na primjer, pokušaj terorizma u Banjskoj ili pomenuta posjeta direktora CIA). Krhki mir u regionu se još uvijek održava. Situacija na terenu se, međutim, pogoršava iz dana u dan i pozicije i interesi Rusije i Kine jačaju. To je i glavni cilj Vučićeve igre “na dugi štap”.