Na današnji dan, 23. septembra 1946. godine u Sarajevu je rođen Davorin Popović, pjevač Indexa.
Piše: Senad AVDIĆ
Kad mislim na Davora - tako se zvala ljupka pjesmica koju je Jadranka Stojaković svojevremeno otpjevušila na festivalu Vaš šlager sezone. Otišla je Jadranka, teškog koraka u besmrtnost, slušam njenu pjesmu i počinjem ovo svoje sjećanje, sakupljanje uspomena na Davora.
Strašno je kišilo nekako s proljeća te 2001. godine u kojoj je Sarajevo ostalo bez Davorina Popovića. Proljeće je te godine počelo i završavalo s kišom. Iz drveta, iz kamena je “ljuljala” i 10. juna, ako se iz ove vremenske daljine “pješke” mogu sjetiti tačnog datuma kada sam se dogovorio sa kolegom iz redakcije Slobodne Bosne Edinom Avdićem da posjetimo Davorina Popovića koji je nekoliko dana ranije otpušten iz bolnice na, kako se to cinično kaže, “kućno liječenje”. A, ustvari, kućno umiranje.
Edin je bolesnom Pjevaču trebao odnijeti poklon kojeg mu je iz Italije poslao njegov punac, a Pjevačev životni prijatelj, Boša Tanjević. Ne znam sa kim je dogovarao posjetu, sa suprugom ili nekim od prijatelja koji su tih dana dežurali u stanu Popovićevih, ali mi je Edin prenio da bi Pjevaču na samrtničkoj postelji bilo milo da ga i ja obiđem. I uradio bih to, kako ne bih, samo da dan-dva prije tog kišnog petka, desetak dana prije nego što će nas Pjevač napustiti, u jednom hrvatskom (ženskom) listu nije objavljena velika foto-reportaža iz sarajevskog doma Popovićevih, morbidan spomenik lešinarskom i beskrupuloznom novinarstvu, bezdušno mrcvarenje klinički skoro mrtvog čovjeka.
“Ekskluzivne” fotografije pjevača izmrcvarenog bolešću, upalih obraza, sa kačketom koji je pokrivao kosu koju je vjerovatno uništila kemoterapija bile su bolne, zastrašujuće za svakog ko je poznavao, volio Pjevača, za sve nas koji smo željeli da ga pamte zdravog, vedrog, lijepog. Novinskoj reportaži još je samo nedostajalo da u opremi navedu “Superekskluzivno: Posljednji intervju legendarnog Davorina Popovića”, pa da profesionalna i ljudska nemoralnost bude potpuno zaokružena.
Uglavnom, rekao sam Edinu tog kišnog junskog prijepodneva da ne želim ići u posjetu bolesnom Pjevaču. Prvo, zbog toga što ne bih podnio da ga gledam i slušam tako bolesnog i bespomoćnog, a drugi je razlog taj što bi moj (i Edinov) dolazak mogao biti protumačen kao nova zloupotreba i lešinarenje sa ciljem medijskog senzacionalizma i vulgarnog eksploatiranja ljudske nesreće, po svaku cijenu.
Želio sam zadržati Pjevačevu sliku, i lik, onakvu kakvu sam upamtio nekoliko mjeseci ranije, kada sam ga posljednji put vidio prije njegovog odlaska u bolnicu. Zapravo, onakvu sliku po kakvoj ga je četiri decenije prepoznavala milionska armija ljubitelja muzike Indexa i, posebno, njihovog nenadmašnog, genijalnog pjevača. Bilo je to na promociji knjige Darija Džamonje Ptica na žici u Collegiumu Artisticumu, gdje su se okupili Indexi (onoliko njih koliko ih je tada bilo u Sarajevu, Pjevač, Bodo, Sinan, Đoko…) da muzički osjenče ovaj književni događaj, prvu Dacinu knjigu objavljenu nakon rata i njegovog povratka iz Amerike u Sarajevo.
Potrajalo je druženje i dugo nakon okončanja promocije, do kasno u noć su Daco i Pjevač naizmjenično uzimali “bank”, opričavali urnebesno zabavne dijelove svojih zajedničkih sjećanja, anegdota, dogodovština, “derneka pijanih”.
Priča Daco: “Sjedimo Pimpek, ja i još neka raja u bašti kafane Kvarner, rane su osamdesete, ljeto je, mađar upeko, bašta poluprazna, mi svi mamurni, popravljamo se od sinošnjih pijanstava… U neka doba ulaze u baštu kafane dvije cure, strankinje, mlade, ljepuškaste, turistkinje, uprtile na sebe ruksake, vreće za spavanje, hiljade nekih stvarčica i skljokaše se pod teretom za prvi hastal. Kaže mi Pimpek nakon što su se njih dvije smjestile: ‘Idi, zovni ih da sjednu za naš stol, ti najbolje govoriš engleski u raji’. Prifuram ja za njihov stol, uz nešto malo engleskog što sam znao, zovem ih da sjednu sa nama, one me blijedo gledaju, ne pada im na pamet da se pomjeraju od svog hastala. Vratim se, gleda me Pimpek, pita šta je bilo, kažem mu da strankinje neće, da sam ih ubjeđivao i rukama i nogama, al’ sve džaba. Jel ‘vako bilo, reci, Pimpek?”, prekida Daco nakratko opričavanje davne ljetne zgode iz Kvarnera.
“Valjda jeste, ako ti kažeš, davno je bilo, prošlo je dvadeset godina, ko će se sjetiti. Deder, nastavi, da čujem šta je bilo dalje…”, požuruje velikog pisca prijatelj Pjevač. I njemu zanimljiva priča o njemu, koje se ašićare ne sjeća.
“Kako ja rekoh da su me one dvije otkačile, Pimpek zagalami na mene, govori mi da sam smotan, ružan, pijan, odvratan, da ne znam sa trebama, ko bi sa mnom takvim – nikakvim igdje pošao, da će sad on ići da ih pozove na sebi svojstven način, šarmom koji nema teorije da ne upali i da krenem sa njim da vidim ‘kako to rade pravi frajeri i šarmeri’.
I krenemo mi zajedno ponovo do stola gdje i dalje sjede dvije strankinje, Pimpek se podbočio na stol objema rukama, gleda jednu, pa fiksira drugu, ništa ne progovara, samo ih zenta. Strankinje se malo unervozile, kako neće dvije pijane budale ih maltretiraju, kad im se odjednom Pimpek obrati i zagrmi na tečnom engleskom: ‘Catifaction!’ Zgledaše se njih dvije nesretnice, isprepadane ostaviše pare na stolu, uprtiše one ruksake i ostalu putnu robu i zbrisaše iz Kvarnera udarajući se nogama u guzicu.”
Svi za stolom, muško-žensko, staro-mlado popadalo od smijeha i prije nego što je Daco završio “izlaganje”, a on ozbiljan pita Pjevača: “Kako ti je, majke ti, palo na pamet da od svih, doduše malobrojnih engleskih riječi koje znaš, izgovoriš baš catifaction?”
“Šta fali, da nisam možda trebao reći Angie“, ne dade se zbuniti Pjevač, dok je okupljena publika kolektivno crkavala od smijeha.
Takvog sam Davorina Popovića posljednji put vidio i takvog ga želim sačuvati. Do u dlaku onakvog kakvog ga je majstorski – reljefno skicirao Zlatan Fazlić Fazla u divnoj pjesmi Za Davora, kao zvijezdu koja “sija i buni se, ruži i smije se i pjeva u isto vrijeme”.
Kompletan tekst možete pročitati na LINK-u:
Vanja
Vrijeme kada se nije znao engleski, ali su se slusali Stonsi. Danas svi mahom govore engleski, ali se slusaju Cace, Cuce. Cece,..
roki
Hvala za tekst
bobo
satisfaction... lost in copy -paste