Mislio sam da ću u neđelju biti apstinent, ali...

Za Antenu M piše: Miljan Vešović

U Italiji, u periodu Hladnog rata, pred svake izbore važila je izreka: „začepi nos i glasaj za Demohrišćane“. Demohrišćani (u originalu Democrazia Cristiana) su bili politička partija koja je, sama ili u koaliciji, bila u svakoj italijanskoj vladi od 1946 do 1994. Ideološki, okupljali su „sve živo“ – od lijevog centra do ultrakonzervativne hrišćanske desnice. Bili su poznati po vezama s Katoličkom crkvom, ali, što je bio malo veći problem, i sa mafijom, kao i po široko rasprostranjenoj (ovi što ne znaju šta ta riječ znači bi rekli „endemskoj“) korupciji i klijentelizmu.

Italijanski birači su brzo shvatili da se kod Demohrišćana skupilo masu korumpiranih političara, sumnjivih tipova i prosto lopova. Znali su i da mafija za Demohrišćane „utjeruje glasove“ po Siciliji, Kalabriji i Napulju metodama koje su bile sve, samo ne demokratske. Međutim, znali su i alternativu. A alternativa je bila vlast komunista, što je (kao i u svakoj vlasti inspirisanoj marksizmom) značilo kraj bilo kakve demokratije, neminovni kolaps ekonomije, prelazak države u (tada) sovjetsku sferu uticaja i vjerovatno građanski rat. I zato je, na svakim izborima do kraja Hladnog rata, (relativna) većina Italijana „začepila nos“, da bi prigušili zadah korupcije, klijentelizma i mafije, i uredno zaokružila demohrišćanske kandidate.

Podgoricu i, samim tim, trećinu biračkog tijela u Crnoj Gori, kao što znamo, 29. septembra čekaju lokalni izbori. Takođe, a kao što je to sa izborima u Podgorici svaki put slučaj, izbori po važnosti daleko prevazilaze formalni, lokalni okvir. Do prije bukvalno desetak dana bio sam najbliži odluci da na ove izbore uopšte ne izađem. Smatrao sam (kao što smatram i danas) da prosrpske i proruske partije i njihove populističke koalicione partnere s Veljeg Brda i okolnih visova ne treba glasati ni u ludilu. Takođe sam smatrao, da suverenističke partije koje izlaze na izbore, počevši od DPS-a pa nadalje, treba neizlaskom kazniti za sve neuspjehe i pogrešne političke poteze u prethodnih 5-6 (da ne kažemo 15) godina.

E tu sam promijenio mišljenje i odlučio da ipak zažmurim na jedno oko i na izborima podržim Demokratsku partiju socijalista. Iako je i zaista puno toga što treba progutati.

DPS (a u manjoj mjeri i ostatak suverenističkih partija) i dalje pokazuje nespremnost da napravi odlučan rez i ne povlači poteze koji će partiju pozicionirati kao „dio rješenja“ u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala. To je mjesto na kom i međunarodni partneri, i građani Crne Gore žele da vide DPS i saveznike. Međutim, suverenističke partije se i dalje bave odbranom lika i djela pojedinaca optuženih za organizovani kriminal i/ili korupciju.

Da se razumijemo – potpuno je tačno da se policija i Specijalno tužilaštvo (mada i ovo „obično“ ne zaostaje) zloupotrebljavaju u političke svrhe. Tačno je i da tužioci postupaju selektivno – primjenjuju sva moguća ovlašćenja nad političkim protivnicima aktuelne većine, a kroz prste gledaju političkim saveznicima. Apsolutno nema sumnje da je jedan od glavnih razloga hapšenja bivšeg specijalnog tužioca Katnića želja da se uruši predmet „Državni udar“. Tačno je i da mnoga gromoglasno najavljena i sprovedena hapšenja završe oslobađajućim presudama na sudu.

Ovdje se, međutim, ne radi o tome što je tačno, nego što je politički valjano. Takođe se radi i o činjenici da nije baš svaki pokrenuti proces politički motivisan. Građani to znaju. I zato, kada se a priori brani svaki optuženi, stiče se lažna, ali užasno štetna slika da se iza kulisa borbe za očuvanje crnogorske državnosti i identiteta krije želja da se zaštite koruptivne mreže i organizovane kriminalne grupe. A tu sliku do maksimuma koristi vladajuća većina i mediji pod njihovom (manje-više) kontrolom. Građanima se tako predočava da su vlade pod kontrolom srpskih nacionalista i Vučićevih poslušnika jedina brana „povratku organizovanog kriminala na vlast“.

Zapadni partneri tako, dodatno„opečeni“ situacijama kada suverenističke partije, dok su bile na vlasti, nijesu pokazale volju da stanu na kraj kriminalnim mrežama koje su direktno ugrožavale interese najvećih članica NATO, i dalje oklijevaju da ponovo prihvate procrnogorsku opoziciju kao prirodne partnere.

Posebno je štetno shvatanje (a koje je naročito rasprostranjeno među tzv. „starom gardom“rukovodećeg kadra suverenističkih partija) da se raznim ljudima koji su imali ozbiljne zasluge za obnovu crnogorske državnosti, ali koji su se u međuvremenu (ili su bili i tada) upleli u razne sumnjive šeme i dalje „nešto duguje“. Naprotiv – tim ljudima je dug odavno izmiren – tako što su im suverenističke partije, dok su bile na vlasti, omogućile petnaestogodišnji povlašćeni položaj uz de facto (izuzetaka je jako malo) imunitet od svih vrsta krivičnog gonjenja. Čak i kada su prelazili granice zakona. Ti ljudi su sada, kakve god su im zasluge bile, politički balast. Osloboditi se tog balasta i pustiti te ljude „da se sami snalaze“ je mudra politička odluka, a ne „izdaja prijatelja“. Suverenističke partije i dalje oklijevaju da pokažu tu mudrost.

Idemo dalje. Bivši, a moguće i budući, predsjednik SAD Donald Tramp je u izbornim kampanjama često znao da „časti“ političke protivnike da im je „slaba energija“ (low energy). Da je kojim slučajem upoznat sa dejstvovanjem poslanika i stranačkih prvaka DPS-a i drugih suverenističkih partija u Crnoj Gori u barem tri od protekle četiri godine, vjerovatno bi morao da nađe neku novu mjeru za nizak stepen energije. Suverenističke partije su, od prelaska u opoziciju, ne samo djelovale „metiljavo“ same po sebi. One su se svojski potrudile da u potpunosti ubiju energiju građanskog bunta protiv potpunog preuzimanja državnih institucija od strane srpskih nacionalista i ruskih agentura. A nije da te energije nije bilo – uoči i nakon Belvedera, nakon potpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC i tako dalje.

Šta suverenističke partije rade? One se, prema sopstvenim riječima, „opredjeljuju za rad kroz Parlament i institucionalnu borbu“. I tako kad dođe tamo neki Kovačević ili slični političar rusko-četničke provinijencije pa pokaže srednji prst na himnu ili priprijeti da će sa Crnogorcima razračunavati kao s Turcima (onim iz doba Otomanske imperije, da ne bude nikakve zabune) – DPS i ostatak ekipe podnesu inicijativu za izglasavanje nepovjerenja Kovačeviću. Za koju, naravno, unaprijed znaju da nemaju većinu.

A kad ih čovjek pita može li se organizovati kakav protest ili drugi vid građanske neposlušnosti protiv Kovačevića (Temeljnog ugovora, novog prijedloga Zakona o državljanstvu, podizanja spomenika Amfilohiju itd), dobija se uvijek isti odgovor – da iscrpimo prvo institucionalna sredstva, pa ćemo onda. Međutim, u današnjem vremenu gdje se vijesti primaju 24/7 i gdje je „svakog čuda dosta“ ne za tri dana, nego za tri sata – dok se „institucionalna sredstva iscrpe“ zaboravi se i tema a samim tim iščili i protestna energija. I to procrnogorske partije vrlo dobro znaju.

Pa ipak, stalno tako rade. Dva su razloga zbog čega. Prvi je konformizam. Mnogo je ljepše biti poslanik opozicije, biti materijalno obezbijeđen, raditi lijepi posao, putovati po raznim simpozijumima, konferencijama i konvencijama i živjeti prijatan život, nego se zlopatiti na ulici po nevremenu ili gutati suzavac. Drugi razlog je pogrešna politička kalkulacija da će „ukoliko se ponašaju fino“ ostati „dobri momci“ (i đevojke, naravno) u očima Zapadnih partnera, a sačuvati „koalicioni kapacitet“ kući – da se možda uđe u neku od budućih vlada ako se ukaže prilika. Ali prilika se neće ukazati – partije vladajuće većine upravo objedinjava sprečavanje povratka suverenista na vlast, a taj cilj su im „gvozdenom rukom“ nametnuli Aleksandar Vučić i Vladimir Putin. I zato se oko DPS-a svaki put napravi „sanitarni kordon“.

A što se Zapada tiče – ignorisaće suvereniste dok god ovi nijesu u poziciji da im završe bilo šta u Crnoj Gori. A kad kažem završe, mislim da oblikuju državnu politiku na način kompatibilan sa američkim, britanskim i evropskim i interesima u Crnoj Gori. A ako ste u opoziciji a vlast vam ima dvotrećinsku većinu, nikako ne možete oblikovati državnu politiku. Skrenuti pažnju stoga na sebe možete samo ako pokažete da ste spremni da branite tekovine crnogorske nezavisnosti, Ustava i evroatlantizma po svaku cijenu, te da pravite ozbiljne probleme kad su te tekovine ugrožene. Takvu vrstu problema ne pravi ni DPS, ni SD, ni SDP, ni Liberalna partija, a ni ove vanparlamentarne suverenističke stranke. I zašto bi se onda Zapad miješao kad u Crnoj Gori nema problema?

A kad smo već kod Zapada, procrnogorske partije ovih dana kao da se upiru da se sa njim dodatno posvađaju. Bila bi smiješna, da nije tužna, teorija zavjere koja već duže vrijeme kruži Demokratskom partijom socijalista da ih „Zapad namjerno ruši“. Ova teorija glasi, da SAD i EU (naravno, tu je SAD glavni negativac, jer su suverenisti vaskrsli dobri stari antiamerikanizam iz socijalističkih vremena) aktivno sprječavaju da DPS i partneri postanu dio vlasti. Zašto – pa jer (pazite sad ovo) tridesetoavgustovska većina „sluša Zapad što god im kaže, a mi (suverenisti) ne slušamo, nego čuvamo naše dostojanstvo“.

Ovo kojevitezanje u stilu Slobodana Miloševića je infantilno koliko je štetno. Ono je, međutim, i jako zabrinjavajuće – zato jer je produkt uticaja antizapadnih, prema Rusiji pomirljivih činilaca (u Njemačkoj bi rekli Putinversteher). Reska anti-američka i antizapadna retorika Đukanovića, kojoj u posljednjih nekoliko godina pribjegava u gotovo svim javnim nastupima, dijelom je produkt potpuno opravdanog nezadovoljstva politikom „popuštanja“ EU i SAD prema autoritarnoj Vučićevoj Srbiji, a dijelom je produkt stalnog, višegodišnjeg djelovanja pomenutih činilaca.

Takvo djelovanje je pogrešna politička taktika i jako štetno. Rusiji i Srbiji je upravo cilj, da vjerovatno najvećeg državničkog simbola crnogorske i regionalne progresivne, prozapadne, demokratske misli i politike – Mila Đukanovića, odalji od Zapada. Jer Đukanovićevi protivnici su srcem, umom i dušom davno u Kremlju i na Andrićevom Vencu. Dakle od Zapada svjetlosnim godinama daleko. Ako se od Zapada definitivno udalje i Đukanović i ostali suverenisti – blizak Zapadu neće ostati niko.

Konkretan primjer kako se procrnogorske partije (da se nadamo) nesvjesno, a odlučno udaljavaju od zapadnih partnera je njihovo uporno protivljenje izgradnji terminala za skladištenje tečnog gasa (LNG) u Baru. Projekat je, naravno, od strateškog interesa za EU i SAD – regionalno snabdijevanje se diversifikuje i smanjuje se zavisnost od ruskog gasa. EU finansira dio projekta, a uključeni su i američki investitori. Zvaničnici i EU i SAD su više puta podržali projekat, koji može da bude od velike koristi i za Crnu Goru – od ekonomske (otvaranje radnih mjesta, revitalizacija Luke Bar itd) do one geopolitičke (Crna Gora uspješnim okončanjem projekta postaje jedno od ključnih energetskih čvorišta Zapadnog Balkana). Ne treba posebno objašnjavati koliko su ovakvi projekti, u doba kada se Rusija svesrdno trudi da uništi evropsku bezbjednost i kada se, konsekventno, od strane SAD, UK i zemalja EU vodi široka kampanja suzbijanja ruskog uticaja, važni.

Suverenističke partije u Baru se, međutim, protive tom projektu, i čine sve da ga zaustave. Našle su i saveznike – „koaliciju“ 27 ekoloških i drugih lokalnih/crnogorskih nevladinih organizacija. Uključujući i osvjedočene prijatelje evroatlantskih integracija i suverenizma u Crnoj Gori poput MANS, Akcije za socijalnu pravdu, Expeditio i „Nesvrstani“ (da pogađamo iz tri puta mišljenje ovih nesvrstanih o NATO ili ruskoj agresiji na Ukrajinu, na primjer). Dakle, strategija procrnogorskih partija je sljedeća: zamjerimo se SAD i EU, a ne zamjerimo se MANS-u i NVO „Nesvrstani“. A onda se čude što se Zapad mnogo ne osvrće na njih.

Naravno, ne treba smetnuti iz vida - veliku opasnost po crnogorsku, ali i regionalnu, bezbjednost, slobodu i demokratiju u vidu postepenog udaljavanja cjelokupne crnogorske javnosti od Zapadnih vrijednosti i interesa ne prepoznaju ni Zapadni zvaničnici. A možda im je kratkoročna kupovina stabilnosti na Zapadnom Balkanu umirivanjem Vučića važnija. Šta god da je – pravi se velika greška koja može da ima nesagledive posljedice. I na unutrašnjem (procrnogorske partije) i na spoljnjem (politika EU, UK i SAD prema regionu i Crnoj Gori) planu.

Partijski dužnosnici DPS i drugih suverenističkih stranaka još uvijek nijesu naučili da je liderima uvijek važno govoriti istinu. Ili kako bi to rekli Britanci i Amerikanci – „speaking truth to power“. E, kod procrnogorskih partija toga nema. Nego ako na nekom biračkom mjestu objektivno mogu da računaju na oko 80 glasova, oni će partijskom rukovodstvu reći da ih imaju 200. A kad na izborima dobiju 75, reći će da je i to pobjeda i „više se nije moglo“.

Tako da im pomognemo – 30% za DPS u Podgorici i prelazak cenzusa za ostale suverenističke partije (SD-SDP-LP koaliciju, Crnogorsku evropsku partiju i partiju bivšeg predsjednika Vlade Markovića) je uspjeh. Rezultat između 25-30% za DPS je takođe uspjeh, ako vladajuća koalicija nema većinu (više o tome dolje). Sve ispod 25% je totalni neuspjeh. I nema te alhemije koja bi takav rezultat za DPS na podgoričkim izborima, uz projektovanu izlaznost oko 55-60%, pretvorila u uspjeh. Drugi neophodan uslov za izborni uspjeh je sprječavanje da aktuelna vladajuća koalicija dobije većinu. Ukoliko je budu dobili – „zacementirani“ su na vlasti naredne tri godine, uz dvotrećinsku većinu u Skupštini. Ako nekom treba posebno objašnjenje šta će to za Crnu Goru da znači – neka pita Marka Kovačevića ili Darija Vraneša, vrlo rado će im to predočiti. Može i Milana Kneževića.

Tako da, ako dođe do tog scenarija, suverenističkim partijama neće pomoći „urbanost“, intelektualizam, „umivenost“ i potreba da se pokažu da su „dobre, fine, gradske djevojke i momci“. Neće im pomoći ni retoričke bravure u Skupštini (ponekad, čast izuzecima, zvuče kao da su progutali rječnik, pa ih razumije možda 4% crnogorske populacije). A posebno im neće pomoći činjenica da u svoje uske partijske krugove gotovo nikad nikog istinski ne puštaju. Zaboravljajuse osnovne stvari – da političaru nije cilj da se pokaže najobrazovanijim, niti da pobijedi u debatnom takmičenju, već da dobije izbore i uzme vlast.

Pošteno je reći da bi nakon pet izgubljenih predsjedničkih, parlamentarnih i lokalnih izbora zaredom trebalo da makar razmisle da izbornu uspješnost gurnu naprijed na listi prioriteta. A (ponovo čast izuzecima) ako to ne umiju (a to ćemo znati već 30. septembra ujutro) – onda je vrijeme da se sklone, i puste druge crnogorske patriote da probaju.

Možda se sad čitaoci pitaju (ako im ovaj dugački tekst već nije dosadio) – kakva je ovo podrška DPS-u i ostalim suverenistima kad ih ovaj „ovako nagrdi“. Odgovor je – da je konstruktivna kritika najbolja podrška. Takođe je odgovor – da sve ovo stoji, ali procrnogorske partije svakako treba glasati na predstojećim lokalnim izborima. Jer cilj je jasan – spriječiti da aktuelna vladajuća koalicija u Podgorici ima apsolutnu većinu. Ako je ne dobije – po svim političkim zakonitostima to je ozbiljan gubitak legitimiteta (na državnom nivou imaju dvotrećinsku većinu), koji vrlo vjerovatno ruši iluziju o stabilnosti Vlade i dovodi do skorog raspisivanja vanrednih parlamentarnih izbora.

Sa druge strane, ukoliko aktuelna vladajuća koalicija u Podgorici osvoji apsolutnu većinu – to znači nesmetano vladanje još minimum tri godine. A to znači novi Zakon o državljanstvu i promjenu Ustava. A to dalje znači etnofederalizaciju Crne Gore i njeno pretvaranje u „Bosnu u malom“. A to znači da će se naša država pretvoriti u feud nacionalnih i nacionalističkih (srpskih, naravno) partija. To takođe znači, da će nacionalni Crnogorci u svojoj državi biti građani drugog reda. To isto znači, da će Vučićeva diktatura (koja i dan danas kontroliše gotovo sve političke i ekonomske procese u Crnoj Gori) totalno i dugoročno zagospodariti našom zemljom.

A to svakako znači, da buduću šansu da nešto promijenimo na izborima, što će reći na demokratski način, možda zadugo nećemo imati, ako ovu propustimo. Zašto – pa zato što demokratskih izbora vrlo vjerovatno neće biti. Kao što ih nema ni u Beogradu i Srbiji.

Izbori u Podgorici su zato možda i posljednja prilika da gore-opisane političke procese zaustavimo. Oni su svakako prilika da predstavnike procrnogorskog bloka više gledamo u vlasti (pa makar i na lokalnom nivou) a manje po simpozijumima o životu i djelu davno pokojnih crnogorskih političara. Jer uz sve njihove mane, političari crnogorskog bloka su ti koji su ovoj zemlji donijeli nezavisnost, članstvo u NATO i koji su prvi u istoriji okrenuli ovu zemlju prema Zapadu i prema vrijednostima slobode i demokratije.

Moj lični izbor je DPS – jer je najveća prodržavna partija i jedina koja ne mora da misli o prelasku cenzusa (i rasipanju glasova ako se ne pređe). Naravno – ako nećete DPS, glasajte druge suvereniste. Svi oni su 29. septembra pravi izbor. Samo, uz svijest da, ukoliko partija koja je vaš izbor ne pređe cenzus, vaš glas, po D'hontovoj formuli, može da završi tamo gdje ne biste željeli.

Ali glasati treba. Makar još ovaj put. I zato – da citiramo bivšeg predsjednika Đukanovića iz perioda kad su Crna Gora i crnogorski blok bili najbolji – iz perioda referenduma. Dakle, u neđelju, 29. septembra, svi zajedno, listom, kao na Grahovac, s olovkom u ruci. Ako onaj neprijatni miris sa početka teksta smeta – i sa palcem i kažiprstom na nosu. Ali, da obavimo posao. Jer ako ga ne obavimo – pitajte aktuelnog predsjednika Skupštine, a može i aktuelnog predsjednika Srbije, šta nas dalje čeka. Neće vam se svidjeti odgovor. Garantujem.