Gvozdeni pečat jednog spomenika

Za Antenu M piše: Borislav Jovanović

Možemo da pričamo što gođ hoćemo, eufmestički i agonalno, zaobilazno ili nezaobilazno, odbrambeno i neodbrambeno, ali je živa istina da je odluka o podizanju spomenika Amfilohiju Radoviću jedan od najporaznijih, najtragičnijihd ogađaja u novijoj istoriji Crne Gore.

Podiže se spomenik čovjeku koji je sve uradio da Crna Gora ne bude Crna Gora, što je ravno podizanju spomenika nekom ko je njen negator, osvajač, terminator. Ova odluka bila je samo pitanje dana, a ne pitanje zakona.Taj čin ovdašnje potuđeničke vlasti označava ono što piše i u naslovu ovog teksta - udaranje gvozdenog ili čeličnog pečata na slom koji doživljava ili je već doživjela Crna Gora od velikosrpske politike čiji je simbol bio Amfilohije Radović punih trideset godina. Ako je iko pokorio Crnu Goru, razcrnogorčio je, sveo Crnogorce i njihovu naciju na odumiranje, kao i njihovu državu, onda je to ovaj anticrnogorski mitropolit. Ljubav prema bližnjemu svome, pretvorena je u mazohostičku euforiju.

Tako se ostvario njegov prije svega svjetovni san da zaista bude istorijska ličnost za one u čijem je interesu radio i svojom političkom, čarobnjačkom, vještinom to odradio na najbolji mogući način. Njegova, uslovno je nazovimo sofistika, imala je svoj dobro razrađen cilj, čak i onda kada je ustajao na Himnu Crne Gore, i sve je to pretvorio u djelo. Blagorodna bolećivost suverenističke vlasti mu je dala ogroman doprinos. On se prosto brutalno poigravao sa Crnom Gorom i Crnogorcima obilježavajući sve, iz dana u dan, kao srpsku teritoriju. Koristeći pri tome sva moguća sredstva, ne pitajući državu koliko da je nema.

Osim bronzane figure koju mu je dodijelila zemlja koju je iz korijena uništavao, on je sebi podigao već na početku mitropolisanja Crnom Gorom i svoju velelepnu grobnicu u sred glavnog grada – Hram Hristovog vaskrsenja. Neće začuditi ako spomenici Amfilohiju budu nicali po Crnoj Gori na još mnogo mjesta. I neće biti čuđenja ako uskoro ne bude, ne među 100 najznamenitijih Srba, već među onim koji su u samom vrhu te istoijsko–izabarničke liste. Zajedno sa Nemanjom, Svetim Savom i carom Dušanom. Jer, nije čudo. Uspio je što nije do sada nikome - da pomoću čiste politike dovede Crnu Goru do velikosrpskog spozanija prava.

Tzv. Temeljni ugovor je konačno, otvorio vrat svaemu, što se radi. Sa podizanjem spomenika Amfilohiju Radoviću anticrnogorska crkva u Crnoj Gori doživljava svoj trijumf. To, uostalom, nije nikakvo iznenađenje imajući u vidu mnoge tajne i javne desante koji su do sada odrađeni. Mnogo ih je. Podsjetimo se, okupacije Cetinjskog manastira početkom devedesetih, pretvaranja manastira u Ostrogu u nešto što ga je obezličilo kao svetinju, devastacije i dereligizacije skoro svakog manastira i bogomolje Crnogorske pravoslavne crkve, podizanja kapele Karađorđevića po brdima i planinama Crne Gore, intezivno, na sav glas, tridesetogodišnjeg negiranja crnogorskog bića, ne odustajanja od ponovnog devastiranja i Lovćena…

Pa zašto za ideju velikosrpstva ne bi bio istorijska ličnost ako mu je poklonio jednu državu. I zašto ne bi bio istorijska ličnost za one koje je doveo na vlast, a pogotovo, za direktive u redosljedu političkih poteza koje u posljednjih desetak godina stižu od beogradskih vlasti kao upustva što u kom trenutku odraditi. To su prave otrovne strelice u srce Crne Gore.

Uostalom njegova bronzana figura je već odavno izlivena i samo se čekao trenutak kada ovaj spomenik postaviti tamo đe je sve već bilo određeno. I da sve to bude ostvareno paralelno sa podizanjem spomenika  Amfilohijevom ideološkom sabratu Varnavi Rosiću u Pljevljima. Takođe na sjeveru Crne Gore kako bi se sve to poklopilo sa dva grada sa najviše nacionalno i vjerski mještovitog stanovništa. Njegova projekcija u prvom planu je uvijek bila obilježavanje velikosrpskih teritorija velikosrpskim religijskim znamenjima.

I sve to, naravno, ne poštujući zakone jer se sadašnja, Amfilohijeva, vlast drži njegovog zavjeta: ostvarivanja svoje ideologije po svaku cijenu. Zaklanjajući se, zapravo,  iza te veleistorijske , navodno, demokratske većine, ova vlast na čelu sa njenim po jevanđelju dovedenim čelnicima može  preimenovati, urgentno, sve što je crnogorsko, ako je od toga još išta ostalo. Tako da imamo na sceni diktaturu ideologije koja ima toliku moć sile da može promijeniti i reljef Crne Gore zarad interesa klero-nacionalističkog ekspresnog finalizovanja u posrbljavanju Crne Gore. Za to mogu da posluže sva dozvoljena i nedozvoljena sredstva.

Podizanje "temeljnih" spomenika velikosrpstva, kao što je i potpisivanje tzv. Temeljnog ugovora dovedeni su, zapravo, do savršenstva. Ništa nije denacionalizovalo Crnogorce i razdržavilo Crnu Goru kao što je učinak Amfilohijeve vladavine. Mi smo obnavljali državu, a on je polako ali sigurno pripremao ovo što nam se dešava. Slave ga, maltene, kao svjetsku ličnost (kakav provincijaluk) oni koji sa religijom nemaju veze, ali imaju sa njim kao zaštitnikom njihovih karijera i fotelja, pa i ksenofobije. I to po cijenu najveće tragedije koja se može desiti jednom narodu – gubljenja svog sveukupnog identiteta.

Uzalud je Sveti Petar Cetinjski, kojem smo podigli spomenik poslije skoro dvjesta godina, govorio: "Crnogorci, ne budite tuđa metla i lopata".