Istorija iznad događajne stvarnosti u cilju propovijedanja mračne ideologije

Za Antenu M piše: Vukota Vukotić

Promišljanje prošlosti jednako je zadatak istoričara kao i opisivanje prošlih događaja. Čak moglo bi se reći da srž istorijske nauke upravo leži u ovom postupku, jer istorijsko djelo jeste proizvod istoričarevog sagledavanja prošlosti. Upravo zato, pisanje istorije nikada nije lak zadatak i stalno se javljaju sporenja i različite percepcije događaja. Ipak, unošenjem naučnih metoda, često uzetih iz drugih nauka i primijenjenih na istorijsko polje istraživanja, donose istoriji plauzabilnost i mjesto među naukama. Sve bi to trebalo biti tako u teoriji.

Međutim, u Crnoj Gori, koja je uvjek imala svoj odnos prema istoricizmu, stvari nijesu išle baš tako lako. Nikakvi postulati istorijske nauke nijesu mogli potisnuti vjekovne slojeve epskog shvatanja prošlosti. „Naše“ viđenje povijesti najmanje je zavisilo od nekih rezultata istraživanja i profesionalnog bavljenja tom problematikom i uvijek se više oslanjalo na kazivanja raznih pamtiša i pametara, pjevanja guslara, skribomanije entuzijastičnih amatera i u posljednje vrijeme, propovijedi popova sumnjivog autoriteta. U amalgamu svega toga, uspješno je izgrađen jedan poseban svijet, paralelan ovom realnom u kom biva i „što biti ne može“!

Još od kad je Aristotel, makar prema legendi, svoje nenaslovljeno djelo stavio u polici iznad „Fizike“, nastala je METAFIZIKA, označavajući nešto preko, izviše ili s onu stranu nekog pojma. Od tada je metafizika možda i najznačajnija grana filosofije, ali u drugim naukama se nije razvila neka slična discplina, koja bi ispitivala nadnaravni aspekat te nauke.

Barem smo mislili da je tako. No, ovih dana smo viđeli da postoji i „metaistorija“. Ili što bi rekao Matija Bećković u svojoj poemi: “evo ja, pa ne znam sve!“ Tako smo saznali da kod nas postoji i neka istorija koja je iznad događajne stvarnosti. Istorija koja se dešavala paralelno sa ovom običnom i samo se ponekad sudarala s njom. Isto tako, nije zagledana u neke nadrealne metafizičke svjetove, već kao i prava, ima svoje vrijeme, mjesto i što je najvažnije protagoniste. Da funkcioniše po svojim unutrašnjim pravilima, što je često dovodi u sukob sa ovom običnom istorijom, koja ne umije pravilno da je interpretira. Fantastično se uklapajući u crnogorske potrebe za „samo za naše potrebe“ objašnjenjem stvarnosti, metaistorija se uzdigla do stepena prevladavanja nad stvarnom povijesti.

I dok se naučna istorija nije mnogo zanimala, niti imala sluha da prepozna opijenost masa ovim fenomenom, objeručke ga je prihvatila Crkva Srbije. Ionako u sukobu sa stvarnošću, a posebno sa savremenom naukom, lako se nakačila na mitološku matricu Crnogoraca i obilato je eksploatisala u cilju promovisanja svoje mračne ideologije. Jednom se odvojivši od religije i hrišćanskog nauka, svetosavlje se pretvorilo u etnofiletističku ideologiju sa malo razumijevanja za stvarnost. Sve to ju je odvelo na staze traženja alternativnih tokova istorije zarad bježanja od realnosti. Decenijama istrajavajući na paralelnom shvatanju istorijskih događaja koji su obilježili savremenu povijest biveg jugosovenskog prostora, izrodili su kompletan jedan kvaziistorisjki narativ koji su na kraju nazvali metaistorijom.  

Svoje objašnjenje pomenutih događaja Crkva Srbije je ponudila u  Zborniku „Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana – filosofija rata“, koji je objavljen 1996. godine, uz teološko opravdanje genocida u Bosni, čemu je, mada još uvijek u predtihujućoj fazi, prilogom naslovljenim „Da li je ovo bio rat?“ doprinos dao i Radovan Karadžić. (Dalje o ovome pogledajte članak A. Nikolaidisa  https://www.cdm.me/kolumne/andrej-nikolaidis-za-sb-clanica-nato-a-sada-ce-podici-spomenik-covjeku-koji-je-rekao-da-je-nato-cetvrti-rajh-a-da-su-muslimani/)

Pozivanjem na alternativna tumačenja stvarnosti Crkva Srbije je dobila primjer čisto metaistorijskog narativa. Neshvaćeni i pogrešno tumačeni „svjedok Božije ljubavi“, kako ga je okarakterisala ovozemaljska istorija, zapravo je istaknuti protagonista i nosilac naše savremene metaistorije. U ovom slučaju, njegovo djelovanje na polju metaistorije, one transcedentne i okrenute drugačijim vrijednostima, u potpunosti je pogrešno shvaćeno. U nedostatku razumijevanja za metaistorijske procese moglo bi se pomisliti da se tu radi o blagosiljanju ratnih zločinaca, veličanju ubica, kletvama, omalovažavanju drugih naroda, opravdavanju genocida, no to nije slučaj.

Sljedstveno svojoj kvazireligioznosti SPC je krenula od biblijskog osnova za tumačenje Đedovih poduhvata. Tako je uzela tezu da „svijet ovaj tiran tiraninu“ mnogo više nalikuje Starom zavjetu i podliježe njegovim pravilima. Naročito onim „oko za oko, zub za zub“! Jednim potezom pera brišući dvije hiljade godina hrišćanstva, Crkva Srbije nam je predstavila Novi zavjet kao nešto metafizičko, što tek treba da dođe i to samo zaslužnima. Gradeći dalje narativ na toj premisi i povezujući ga sa mitološkom matricom „Kosovskoga zavjeta“ lako je došla do zakivanja „prokletoga“ cara Dukljana za Vezirov most, ljudi „lažne“ vjere, proklinjanja Brozove kopiladi. U tom smislu, kao protagonista metaistorije, ali i iskreni promoter svetosavske ideologije etnofiletističkog ekskluzivizma, Đedo je bio istinski heroj recentne istorije. Još kad se na sve to dodaju litije, kao kontrarevolucionarni udar u Crnoj Gori, jasno je zašto takva ličnost zaslužuje spomenik.

Rušenjem svih emancipatorskih dostignuća ovog naroda u posljednjih sedam decenija, nove „osvježene“ vlasti u potpunosti su crnogorsko društvo otvorile za metaistorijske narative. Alternativne verzije prošlosti dobile su na zamahu i realno ugrožavaju istorijsku nauku, jer su izjednačene, ako ne i favorizovane od strane vlasti. U crnogorskim knjižarama prije se mogu naći kvazinaučni uradci Jovana Deretića i njemu sličnih, nego bilo koji naslov savremene istoriografije. Crnogorsko društvo potpuno je skliznulo u paralelne svjetove mitoloških tumačenja, da će se teško biti vratiti u realnost. Zloupotrebom epskih tradicija ovoga naroda, Crkva Srbije nas je gurnula u jedan isčašeni privid zbilje u kojem su dobro i zlo zamijenili mjesta. Na osnovu toga nam sada propovijedaju kako tumačiti događaji koji su još svima u živom śećanju i koje „heroje“ slaviti. U to ime dobili smo osvježenu vlast i metaistorijske vrijednosti za neko novo društvo u kojem je pitanje da  li će Crnogorcima biti mjesta. Ili ćemo biti svesti na marginu, a ono što su, za sada, jasno utvrđene naučne činjenice samo – metaistorija.