O podgoričkim izborima

Za Antenu M piše: Milorad Pustahija

Da odmah raščistimo moje motive oko bilo kojih izbora pa i Podgoričkih. Nisam član niti fan bilo koje političke stranke, nemam političkih, karijerističkih, klijentelističkih niti tajkunskih ambicija. Imam samo otadžbinu i građansku demokratsku proeuropsku ideologiju i sa tih pozicija posmatram stvari. A da, ljevičar sam koji je evolurao od dogmatskih i egalitarističkih određenja toga pojma, i ljevičarskim smatram demokratsko društveno uređenje sa naglašenom društvenom i socijalnom empatijom i globlističkim pogledima na očuvanje ekološke i političke ravnoteže. I odavno sam razočaran svim izborima u CG i većinom karijerističkih aspiranata na političke funkcije, njihovom erudicijskom ispodprosječnošću i moralnom trivijalnošću i nepostojanošću.

E, pa kako ja ovakav kakvim se opisah mogu poštovati Predsjednika svoje države i vjerovati mu kad on danas izjavi da se Srpska crkva  ne bavi politikom i da  Amfilohije nesumnjivo zaslužuje spomenik i da se on, misli se na predsjednika, svojim političkim djelovanjem trudi da od Crne Gore napravi kuću svih nas. Ako sam i ja žitelj te kuće nemoj me domaćine lagati, da te lijepo zamolim. Crkva je brutalno uključena u politiku i djeluje sa naddržavnih i nadzakonskih pozicija u rasturanju naše kuće i stvaranju srpske mikroimperije. Neću vjerovati nikome ko te nakon podgoričkih izbora uključi u bilo šta. Crkvi i velikosrbima vjerujem jedino da su nebeski narod. Ne zbog njiihovih istorijskih i pseudoteoloških lažavina nego što sam bio živi svjedok nebeskog Joanikijevog ustoličenja putem helikopterskog desanta, i taj sam događaj ispratio suzicama. Ne zbog oduševljenja mirakuloznošću događaja nego zbog enormne količine suzavca. Prezirem i sav taj „tridesetoavgustovski“ svijet koji te upredsjedničio i svakoga ko bude koalirao sa bilo kojim od njih. S vama nema budućnosti.

ECCE HOMO

Kažu da je ove riječi, „ Evo čovjeka“, izgovorio Poncije Pilat kad je judejskoj pučini pokazao bičevanog Hrista. Tada je to imalo pogrdno značenje da se pokaže da je Hrist samo čovjek a ne Bog. Hrišćani su to pretvorili u uzvik oduševljenja kada ugledaju osobu koja izaziva snažan utisak. Tako je uzviknuo i Napoleon kada je u svojim osvajačkim pohodima sreo Getea. Najvjerovatnije su to pomislili i građani Podgorice kada su na promocijama DPS-a, između preovlađujućih prosječnjaka, mudrolijaša i kalkulanata ugledali Nermina Abdića, i masovno glasali za njega. Tako je bilo i kad je Ivan Vuković pobijedio u Podgorici. Tako je bilo i u Budvi kad su se pojavili Nikola Milović i Igor Gluščević i digli DPS u Budvi iz mrtvih.

I sada se u Podgorici pojavljuju kalkulacije ili o nekakvom smutnom dogovoru ili koaliranju sa sa moralnim i idejnim akrobatama ili o ponavljanu Budvanskog scenarija, odnosno ponavljanju izbora. Sve su to iluzije, dogovor će svetosavcima narediti Vučić i njegova svetost Portirije Mediteranski, a u Budvi ni Milović neće moći ništa jer u toku je rat svetosavskih narko klanova, koji će završiti ili pobjedom jednoga od njih, ili dogovorom. Nakon toga izbori će biti smiješni. Tužno je što svaki „Čovjek“ koji nam se ukaže završi tužno. Hrist je završio na krstu, a Nermin i Nikola će završiti na političkoj margini, na koju su DPS prosječnjaci gurnuli i i Ivana. Samo nam masovni demokratski protesti, ili pobuna u slučaju brutalnog policijskog terora mogu pomoći. I ljudi, ljudi pravi i postojani ljudi čija će pojava pobuditi uzvike „Ecce Homo“. Trivijalci su nas doveli dovde.

APSTINENTI

Iluzorno je očekivati da će nam veća izlaznost donijeti neki boljitak. Svak normalan zna da su apstinenti pretežno Srbi koji se nisu dovoljno omrsili nakon osvježenja ili koji su otpali u nekoliko iteracija preslaganja „septembarske pobjedničke koalicije“. Osim njih među apstinentima su i DPS preletači koji su otpali  ili su im neutažene ambicije pomutile razum jer nisu dobili onoliko koliko im je propalo preletačinom. Posljednje što bih želio da ih DPS ponovo privuče obećanjem sinekura jer to bi nam bila definitivna propast. Treći dio apstinenata čine časni obrazovani i marljivošću situirani ljudi koji od gada ne mogu glasati nizakoga. I koji očekuju da se pred izbore pojave obimni i ozbiljni programi sa jasnim ciljevima i ekonomskim kvantifikacijama kako bi ovaj soj glasača mogao da ih drži za riječ ili bar rep.

Neukusno je bilo i slavlje i ne znam da li su oni toliko prosječni i neambiciozni da im ovaj nejasan rezultat predstavlja politički mokri san, ili je to bilo glumatanje da privuku mutnu i interesdžijsku populaciju kao potencijalne glasače.

Iskreno se nadam da je problem u meni  mome pesimizmu, i da su i DPS i ostale članice građanskog bloka mnogo bolje od ovih mojih pesimističkih razmatranja i da naaarod nije toliko tupav i prevrtljiv koliko se meni to čini. Da je vječna ali ne ovakva.