Piše: Milorad Popović
Poslije odluke zvanične Crne Gore da pristupi NATO-u, velikosrpski nacionalisti dobili su moćnog saveznika u Putinovoj Rusiji. Moskovska vojna obavještajna služba GRU, planirala je, uz pomoć uvezenih i domaćih velikosrpskih i proruskih političara, sveštenika SPC, paravojnih struktura i kriminalaca, na dan parlamentarnih izbora 2016. godine, izvesti državni udar u Crnoj Gori.
Oružani prevrat je spletom okolnosti otkriven i spriječen, ali četiri godine kasnije, na izborima, 30. avgusta 2020. godine, na krilima klerikalne Moleban revolucije, ova političko-ideološka grupacija, dobija tijesnu većinu u parlamentu. Lajtmotiv nove vladajuće strukture, nije bila samo promjena decenijskog prozapadnog režima, nego radikalna izmjena nacionalno-političkog karaktera Crne Gore, kroz širok dijapazon represivnih, propagandnih, kulturno-obrazovnih i bezjednosnih programa i sadržaja.
Stoga smo u potonje četiri godini svjedoci fenomena koje prate prevratničke, revolucionarne ideologije – lijevog i desnog predznaka – u njihovom formativnom periodu: represije i permanentne propagande, i s druge strane, izazivanja masovnog straha, konfuzije, osjećaja neizvjesnosti i nesigurnosti. Mejnstrim marionetskih vlada – prva je simbolički oktroisana u manastiru Ostrog – temelji se na klerikalizaciji i srbizaciji društva, gdje jerarsi i sveštenici SPC teže da dobiju status iranskih mula ili nekadašnjih sekretara Saveza komunista.
No, spoljnopolitičku situaciju remeti im ruska agresija na Ukrajinu, pa su Spajića, Abazovića, Bečića, izvanjski mentori savjetovali da političko-propagandne narative grade na dihotomiji: iskazivanja verbalne podrške NATO-u i evropskim integracijama, a u unutrašnjoj politici da primjenjuju rigidno destruiranje ključnih elemenata nacionalne posebnosti i opstojnosti Crne Gore. Između ostalog, pripremili su izmjenu Zakona o državljanstvu, kako bi upisivanjem par stotina hiljada državljana Srbije, Crnu Goru de facto i de iure učinili bantustanom – poput afričkih kolonija – u kojemu će nacionalni Crnogorci postati trajna manjina, osuđena na asimilaciju i konačni nestanak.
U širokom spektru programa i aktivnosti za dovršenje „konačnog rješenja crnogorskog pitanja“, u čemu su prilično odmakli – nacionalnih Crnogoraca, u Crnoj Gori i Srbiji, danas je 40% manje nego prije trideset pet godina – koriste se oprobani metodi diskriminacije i pacifikacije građana nepodobne nacionalnosti i političkog svjetonazora. Barem osamdeset posto javnih medija je u funkciji velikosrpske politike: na Radio televiziji Crne Gore smijenjeni su i degradirani najbolji novinari i urednici. Slična je situacija s „čišćenjem“ – kako su to nazvali vladajući političari – profesionalaca nesrpske nacionalnosti u institucijama kulture, obrazovanja, službi bezbjednosti i odbrane.
U Ministarstvu kulture ignorišu se ili potcjenjuju – svrstavaju na nivo diletanata i amatera – renomirani stvaraoci i projekti koji ne pripadaju srpskom kulturnom krugu. Forsira se agresivni nacionalni kič, obojen klerikalizmom i provincijalnim folklornim formama i narativima. Uz to, u državnom parlamentu, oglašavaju se javne potjernice sa fotografijama poznatih pisaca i izdavača: na medijskom javnom servisu skidaju se sa programa emisije iz kulturnog i obrazovnog programa koje afirmišu crnogorsku istoriju, kulturu i duhovnost. Zavod za školstvo je uz svojevrsni index librorum prohibitorum, počeo uništavati knjige nepodobnih autora. (Istina, knjige crnogorskih pisaca u Podgorici 2024. godine ne spaljuju se kao židovske u Berlinu 1933. godine, ali ih zaposlenici Zavoda režu i bacaju na otpad.)
Nerežimski intelektualci i građanski aktivisti izloženi su javnom linču i prijetnjama zatvorom zbog verbalnog delikta: pokrenuti su sudski postupci protiv Sretena Vujovića, potpredsjednika crnogorskog PEN-a i Bobana Batrićevića, profesora na FCJK, a lutka s likom Andreja Nikolaidisa ritualno je spaljena na hercegnovskom maskenbalu. Opozicioni novinari i pisci su pod tajnim nadzorom Agencije za nacionalnu bezbjednost.
Ovo je objelodanio specijalni tužilac Miloš Šoškić, u obrazloženju za produženje pritvora Milivoju Katniću, bivšem glavnom specijalnom tužiocu. Da bi potkrijepio tvrdnje kako je Katnić opasan na slobodi, sklon političkim zavjerama, naveo je njegove telefonske kontakte s Draškom Đuranovićem, Tamarom Nikčević, Šekijem Radončićem, Samirom Rastoderom, Darkom Šukovićem i piscem Miloradom Popovićem. Nakon toga je specijalni tužilac od dnevnog lista Pobjeda tražio da mu dostave tekstove koji su vezani za krivični postupak protiv Zorana Lazovića i Milivoja Katnića. Tužilac Šoškić još zahtijeva informaciju „u kojem je periodu Draško Đuranović bio glavni urednik i direktor Pobjede“. Dakako, tužilaštvo je bilo u posjedu svih inkriminisanih tekstova, i njihovo traženje informacija o tekstovima i radnom statusu Đuranovića, motivisano je isključivo daljnjim zastrašivanjem opozicije, nezavisnih medija i intelektualca, koji pišu o Aferi Katnić.
Inkriminisanje političkih i intelektualnih aktera koji su imali određenu ulogu u obnavljanju i opstojnosti nezavisne i suverene Crne Gore, od 1997-2020. godine, u funkciji je kriminalizacije same ideje državne nezavisnosti, kako bi se pokazalo da je njena obnova djelo otuđenih kartela, koji su stvorili „privatnu državu“. Stoga su, pored permanentne medijske kampanje, o crnogorskoj naciji kao antisrpskom konstruktu Kominterne i kriminalnoj hobotnici Đukanovićeva režima, u maniru scenarista trećerazredne holivudske produkcije, pripremana hapšenja. Uz televizijske kamere, iz „crnih marica“ izvođeni su s lisicama na rukama, vremešni, u sedmoj i osmoj deceniji života, bivši ministri, čelni ljudi tužilaštva, suda, policije, direktori državnih preduzeća i agencija, akademici, profesori univerziteta…
Za većinu bivših dužnosnika traženi su dokazi o njihovim nezakonitostima tek poslije pritvaranja, ili su se „osnovane sumnje„ temeljile na međusobnim telefonskim razgovorima švercera cigara i narko mafije, koje su crnogorskom tužilaštvu dostavile inostrane policijske službe. (Presretnute telefonske razgovore tužilaštvo koristi selektivno: Dritana Abazovića i druge osobe koje su bile dio takozvane „avgustovske većine“, tužilaštvo i ne poziva na saslušanje zbog skaj aplikacija – kamoli da ih hapsi – na kojima su eksplicitne izjave o nezakonitoj saradnji političara, policajaca, popova i kriminalaca!)
Hibridni režimi, za razliku od klasičnih crno-crvenih diktatura, targetirane opozicionare – osim za verbalni delikt – ne optužuju za političke inkriminacije nego ih terete za korupciju i organizovani kriminal. Ipak, u pojedinim slučajevima prema uhapšenima ne postupaju manje okrutno od staljinsko-fašističkih isljednika i tužilaca. Istražni zatvor traje i dvije godine, i pretvara se u svojevrsne kazne bez suđenja, a zatvorske ljekare šikaniraju i izlažu višesatnim saslušanjima zato što su teško bolesne pritvorenike uputili na bolničko liječenje. Da policijsko-pravosudna hunta u Crnoj Gori slijedi metode Višinskog i Berije, u mučenju i ponižavaju svojih ideoloških spornika, pokazuje slučaj Veselina Veljovića, bivšeg direktora policije, kojega su u bolnici vezali lancima za krevet.
Slučaj Milivoja Katnića, bivšeg glavnog specijalnog tužioca, po političkim i društvenim implikacijama može se uporediti sa čuvenom Aferom Drajfus. Vlasti u Parizu su devedesetih godina 19. vijeka, lažno optužile i osudile Alfreda Drajfusa, francuskog kapetana jevrejskog porijekla, da je špijunirao za Njemačku. Istina, tužilac Katnić je i prije hapšenja bio poznat domaćoj javnosti, po beskompromisnom obračunu s kriminalom i korupcijom: u vrijeme bivše vlasti, lišio je slobode desetine članova kriminalnih klanova, i brojne funkcionere, među kojima i Svetozara Marovića, predsjednika Zajednice Srbija i Crne Gora, uz Mila Đukanovića najmoćnijeg čovjeka u zemlji. Katnićev slučaj kao i Drajfusov, ima međunarodne konotacije: bivši glavni specijalni tužilac je bio glavni akter otkrivanja pokušaja državnog udara u režiji ruske tajne službe, i hapšenja dijela zavjerenika.
Katnić je sâm koordinirao otkrivanje i hapšenje ruskih, srpskih i crnogorskih agenata i zavjerenika, među kojima su bili i čelni ljudi Demokratskog fronta. Narativi o pokušaju državnog udara – čiju su vjerodostojnost potvrdili Aleksandar Vučić, Majkl Pens i Boris Džonson – neprestano su u fokusu domaće javnosti. Stoga će političku pozadinu, hapšenje i zatvorsku torturu Milivoja Katnića, lako razumjeti svako iole nepristrasan i informisan. Jer, poznata je osvetoljubivost ruskih službi koje je Putinov najbliži saradnik, Nikolaj Patrušev, specijalnim avionom morao evakuisati oficire GRU iz Beograda. Još veći grijeh Katnića od kompromitacije ruskih službi je fakat da je otkrivanje zavjere omogućilo Crnoj Gori da uđe u NATO. Stoga, imperativ moskovskih i beogradskih stratega, i prije nego što su Andriju Mandića, četničkog vojvodu, nametnuli za predsjednika parlamenta, bio je da pokažu svoju brutalnu moć i na taj način što će njegove tužioce, Katnića i Čađenovića, optužiti za zločinačko udruživanje.
Zbog osjećaja političke svemoći, ili ignorantstva, svejedno, specijalno tužilaštvo u Podgorici, nije se čak ni potrudilo da svojim optužbama protiv Milivoja Katnića priskrbi barem privid objektivnosti i smislenosti. U maniru revolucionarnih i pučističkih režima opijenih osionošću i osvetoljubivošću – vjerujući da je njihova riječ zadnja, danas, i dovijeka – Katnića su optužili da je dobrovoljno postao član organizovane kriminalne grupe od dva člana(!), koja će pomagati narko kartelu čijih je četrdesetak pripadnika uhapsio! Da stvar bude bizarnija, specijalno tužilaštvo na čijem je čelu danas Vladimir Novović, sumnjiči Katnića da je dao saglasnost – iako to nije bilo u njegovom domenu – da dozvole ulazak dvojici kriminalaca iz Srbije u Crnu Goru, kako bi likvidirali pripadnike tzv. Škaljarskog kriminalnog klana. Tužilaštvo je zbog nečega previdjelo činjenicu da su pomenuti „škaljarci“ bili mrtvi četiri mjeseca prije nego su srpski kriminalci prešli granicu Crne Gore!?
U toj traljavoj, nevještoj i neukoj tužilačkoj konstrukciji, jednako besmisleno se pokušava insinuirati i to da je Milivoje Katnić stekao ogromno bogatstvo u vrijeme dok je rukovodio specijalnim tužilaštvom. Naručeni vještaci su procijenili vrijednost kuća Katnićeve familije, u zabiti Katunske nahije, desetostruko više od njihove stvarne vrijednosti. Ipak, najočitija stupidnost tužilaštva je optužba za ratni zločin Milivoja Katnića, poručnika JNA, koji je 1991. godine, u agresiji na Dubrovačko primorje, bio zadužen za pravna pitanja u Cavtatu. Dakako, bilo je kršenja ratnog prava u Konavlima i Dubrovniku, jer u toj agresiji su bez povoda spaljene hiljade kuća od Debelog brijega do Slanog, i bombardovan je Dubrovnik, koji je dio svjetske kulturne baštine. No, Crna Gora dosad nije pokrenula nijedan krivični postupak za ratni zločin 1991. godine, ni protiv generala i pukovnika koji su na dubrovačkom primorju naređivali zabranjena i nehumana djela, protivna međunarodnom ratnom pravu, kamoli protiv nekog poručnika-pravnika. (Specijalno tužilaštvo je Katnića osumnjičilo da je ošamario čovjeka – iako nijesu utvrdili njegovo ime! – i tek pošto je advokat Anto Nobilo, koji je specijalista za ratne zločine, izjavio da Hrvatska protiv Katnića nije pokrenula nikakav postupak, tužioci su zaćutali.)
Tužilac Miloš Šoškić tražio je od suda – koji po uigranom scenariju prihvaća zahtjeve tužilaštva – da se produži pritvor Milivoju Katniću, jer tvrdi da postoji opravdana sumnja da bi on mogao pobjeći kod narkobandi, premda bivšem glavnom specijalnom tužiocu nije palo na pamet napustiti Crnu Goru dok je još imao putne isprave, iako je dobijao javne prijetnje da će biti ubijen ili uhapšen. Poslije svega, s velikim pouzdanjem, može se zaključiti da je namjera tužioca Novovića i Šoškića, i njegovih nadređenih, da Katnića drže u spuškom zatvoru do smrti ili dok postane doživotni teški invalid. U obrazloženju za produžetak pritvora još se navodi da je Katnić „homicidan“, to jest, mentalni bolesnik, potencijalni ubica. Slične argumente koristili su Staljinovi tužioci i isljednici, koji su političke zatvorenike godinama držali bez presude, sa dijagnozom „sporo razvijuća šizofrenija“.
Emil Zola, tvorac naturalizma kao književnog pravca, koji prikazuje prirodu čovjeka u njegovim najtamnijim i najvulgarnijim trenucima, povezanu sa okolinom i nasljeđem, uvjerljivo bi opisao ideologe i scenariste političkih suđenja i progon javnih djelatnika u Crnoj Gori. Ipak, Crna Gora danas je više kafkijanska nego što liči na Francusku iz Zolinih romana i političkih tekstova. Jer, francuskim antisemitima u osvit dvadestog stoljeća – iako je Zola morao emigrirati u Englesku da bi se spasio od zatvora, zato što je u svom otvorenom pismu „Optužujem“, kritikovao montirani politički proces – masovno su se suprostavili radnici, novinari, pisci, univeritetski profesori. U Crnoj Gori, pak, u trećoj deceniji 21. stoljeća, u početku se tek desetak pisaca, novinara, profesora, univerziteta, advokata, oglasilo zbog političkih progona, kršenja individualnih i kolektivnih ljudskih prava, a onda im se javnom podrškom pridružilo još sto pedeset intelektualaca i građanskih aktivista iz Crne Gore i inostranstva.
Milivoje Katnić, za razliku od Kafkinog Jozefa K. koji ne razumije što je njegova krivica, prepoznaje uzrok svoga stradanja. Katnić je unaprijed osuđen za djelo koje bi mu u svakoj drugoj državi – demokratskoj i autoritarnoj – donijelo priznanje i poštovanje. Onima koji ne poznaju fenomen ketmana može izgledati apsurdno i to što Katnićevi politički saveznici, dok on nevin čami u Spužu, danas ćute ili se stidljivo, nerazgovjetno oglašavaju. Očigledno se boje kako bi i oni mogli popiti čašu Milivoja Katnića, Saše Čađenovića, Jelene Perović. Osjećaj nepravde i diskriminacije potisnut je strahom od Mandića, Bečića, Markovića, Novovića, njegovih mentora i saveznika iz crkvenih, paravojnih i kriminalnih klanova.
Pred manifestovanjem provincijskog fašizma, svakovrsne prostote, bestidnosti i kiča, kao i pred činjenicom da je u unutrašnjem smislu Crna Gora danas balkanska Bjelorusija, zatvaraju oči i zemlje liberalne demokratije koje imaju svoja predstavništva u Podgorici. Ovdašnji klerofašizam čini im se patuljastim, benignim u odnosu na ostale balkanske pogibelji. Ignorišu anomlije na koje su osjetljivi u svojim zemljama, i potcjenjuju opasnost od ideoloških nasljednika Nikolaja Velimirovića, Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševića, koji su prije osamnaest godina, na referendumu, glasali protiv postojanja države kojom danas upravljaju. Takođe im promiču otvorena kršenja individualnih i kolektivnih ljudskih prava, gdje od Crnogoraca, relativno većinske nacije, stvaraju građane drugog reda.
Na strance se manje ili više beskorisno ljutiti, dok se u Crnoj Gori ne organizuje snažan otpor velikosrpskoj diskriminaciji i asimilaciji. Jer samo robovi traže da ih drugi oslobode, a ideologije klerofašizma, šovinizma, imperijalizma, ne mogu, i kad bi htjele, ograničiti same sebe: ukoliko se ne suoče sa odlučnim i organizovanim otporom, koji je do kraja spreman da se bori za svoje ideale i prava.
Dakle, fašizam, u hibridnom ili autentičnom obliku prezire slabost, i ne pregovara s malomoćnima u uplašenima. S druge strane sadašnji režim u Podgorici toliko je slab i nekompetentan da je njegova glavna snaga upravo strah i norganizovanost, njihovih spornika, građanske prozapadne opozicije. Zato je nužno da sitnotrgovački duh, strančarenje i sebični interesi zamijene duh otpora i solidarnosti. Jer, ukoliko velikosrpske popove, paravojnike, propagandiste i političare, ne zaustavi snažan i beskompromisan građanski otpor – stari crnogorski slobodoištući duh – koji će i Evropu upozoriti na neprihvatljivo stanje sloboda i ljudskih prava u Crnoj Gori, režim će se u svakom pogledu degradirati, postajati nepredvidljiviji i brutalniji: i obračuni s političkim protivnicima, iz zatvora i sudnica, neminovno će se preseliti na ulice i u haustore.
(Govor na otvaranju okruglog stola „Politički zatvorenici i progon novinara i pisaca u Crnoj Gori“)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR