O Mediteranu i Porfirijevim falsifikatima

Za Antenu M piše: Vukota Vukotić 

Ne postoji region koji je od iskona bio prožet različitim kulturnim uticajima, kao što je to Mediteran. Još mnogo prije nego se počela bilježiti istorija, obalama ovoga mora išle su i kretale se grupe ljudi, rodova i plemena zalazeći u svaki kutak njegove obale. Sve to, učinilo je Mediteran kolijevkom Evrope i njene civilizacije. Zaista, ogroman je spisak naroda koji su ostavili traga u ovom regionu, u kojem su se oduvjek miješale civilizacije. Stoga, nije čudo što neki pokušavaju da se pridodaju ovoj listi. Najnoviji pokušaj tome, viđeli smo pred izbore u Bijeloj, kada je patrijarh Crkve Srbije probao da ugura Srbe u mediteranske narode.

Tačno je da moderna istorijska nauka, još od izlaska kultnog djela „Mediteran“ Fernana Brodela, pod ovim pojmom posmatra širi prostor od pukog priobalja i uvrštava u Sredozemlje i sve one regije i narode koje gravitiraju ka njemu, čineći tako jedan zaseban kulturološki svijet i cjelinu. U to svakako spadaju i tri velika poluostrva Evrope, a Balkansko je jedno od njih. Gledajuć na taj način stvari, moglo bi se ustvrditi da je Perić u pravu i da u njegovoj izjavi nema ništa sporno. Zaista ništa sporno ne bi bilo u želji jednog naroda da se poveže i svrsta među najveće kulturne i civilizacijske regije u svijetu. Međutim, sumnjam da je „dobri“ patrijarh ikad čuo za Brodela, a ne čitao, tako da je njegova izjava više nego sporna. Jer on je u njoj, u jedinstvenom maniru Crkve Srbije, naprosto proglasio Srbe mediteranskim narodom, pozivajući se na gomilu istorijskih falsifikata. Ponovio je par izanđalih mantri i proglašenje gotovo uz aminovanje vjerne mase. Kasnije su to vajni analitičari i stručnjaci uzeli da pravdaju.

Dobro, oni i misle da to tako ide, jer, kao u filmu Živka Nikolića, „načelnikova (u ovom slučaju - patrijarhova) se ne poriče.“ Međutim, problem je sa onima koji znaju i bolje i više od dobrog Prvoslava. Sa onima koji znaju da su sve te po hiljadu puta izrečene laži, i dalje samo to – laži i da nikada se ne mogu izvrgnuti u istinu. Jer oni su ti kojii moraju podići glas i reći onako kako je i ne dozvoliti da nam se ovako flagrantno izvrće prošlost. Na njima je da prozbore i svima saopšte neporecivu istinu i time probude i osvijeste one koji se vode za ovakvim pričama, koje se uporno plasiraju iz Crkve Srbije. U to ime, dobro je podśetiti se nekih činjenica.

Naime, cijela patrijarhova koncepcija bazira se na tome da je Rastko Nemanjić, tu u Boki, osnovao Zetsku episkopiju, još prije nešto više od hiljadu godina. Jednostavnim uvidom u malo ozbiljnije istorijsko štivo, svakome će biti jasno da je posrijedi običan falsifikat. Kao prvo, time je poništeno skoro duplo duže trajanje hrišćanstva u Crnoj Gori, a isto tako i u samoj Boki, jer baš preko puta Bijele, đe je patrijarh blagosiljao novi hram, na Luštici, postoje tragovi, jedni od najstarijih u Crnoj Gori, ranoga hrišćanstva i monaške zajednice. Prema tome, Hristova vjera u Boki daleko je starija od Rastkovoga djelanja, što je podatak koji mora biti uvažen od strane ikoga vjerujućega.

Štaviše, i pravoslavlje je daleko starije od toga, jer ga je na ove prostore, pa i u Boku donijela Vizantija u vrijeme dok je bila suverena gospodarica Sredozemlja. Zato ma koliko se trudili, vajni intelektualci i tumači patrijarhovih riječi, da nam dokažu kako smo se u vjeri „ispiljeli“ tek sa sv. Savom, sva priča ostaje zaludu. Jer kad bi bilo po njihovom, morali bi smo se odreći vjekova hrišćanstva na ovim prostorima. Morali bismo se odreći i episkopija Kotorske i Risanske, čiji su velikodostojnici bili učesnici Vaseljenskih sabora. Onih drevnih benediktinskih opatija, na ostrvu sv. Đorđa, u Kotoru, na Prevlaci, da nabrojimo samo one u Boki, koje su bile tu od početka IX vijeka, a u jednu od njih će i Sava useliti svoju episkopiju. Morali bi se odreći i onog opšteslovenskog ćirilometodijevskog nasljeđa u kojem su Boka i Crna Gora bile veza i spoj u širenju pisma, književnosti, vjere i nauke na slovenskom jeziku. Jer baš tu, malo nadomak Bijele, samo malo preko granice na Debelom brijegu, pronađen je najjužniji natpis na glagoljici.

Svega toga bismo se morali odreći, da bismo prihvatili, da je Sava osnovao svoju okupatorsku epiksopiju u Boki kako bi ugurao Srbe u mediteranske narode. Inače, onaj isti Sava koji nikad nije u svom životu stupio na tlo današnje Crne Gore, a koji je i po „legendi“ izbjegao Boku i Kotor pa se u Svetu zemlju otisnuo iz Budve. No, tako stoje stvari sa falsifikatima, uvjek vas uvedu u logičke greške i protivrječnosti. Međutim, sasvim je jasno, da to nikoga u Crkvi Srbije ne tangira previše. Njihova priča je uvjek služila samo jednom etnofiletističkom cilju i bila usmjerena poništavanju prava i samog postojanja okolnih naroda. Stoga je opasno dozvoljavati da se danas propagira priča o Srbima kao mediteranskom narodu, koji to može da postane samo preko i gazeći stvarne narode koji pripadaju mediteranskoj civilizaciji. Sredozemlje i njegov duh jesu nosilac kulture koja je iznjedrila današnju evropsku i utkao joj skoro sve vrijednosti na kojima počiva. No ne može se ući u taj krug i na silu postati njegov dio, na način što ćete pogaziti sve te vrijednosti i suštinski biti sve suprotno od onoga što Mediteran predstavlja. I tu ne pomažu ni propovijedi, ni kletve, ni molitve, duh Mediterana se nosi u sebi ili ga uopšte nema.