Crnogorski nerealni EU optimizam

Za Antenu M piše: Miljan Vešović 

Crna Gora je i dalje na nišanu “Srpskog” i “Ruskog sveta”. Jedan od glavnih Putinovih i Vučićevih ciljeva u Crnoj Gori je zaustavljanje procesa evropskih integracija Crne Gore.

Sa svoje strane, Vlada Crne Gore ne prestaje sa izlivima oduševljenog optimizma o izgledima Crne Gore da brzo uđe u EU. Malo umjereniji optimizam iskazuje i Evropska komisija. Crnogorska Vlada predviđa da će se pregovaračka poglavlja brzo zatvarati i da će Crna Gora biti potpuno spremna da uđe u EU 2026.

Srbija i Rusija, međutim, imaju na raspolaganju mnogo načina da spriječe Crnu Goru da ikad (ili makar u bliskoj budućnosti) pristupi EU. Te načine imaju zato što, preko proksija, kontrolišu Vladu, parlamentarnu većinu i sektor bezbjednosti. Tu kontrolu koriste i koristiće da kreiraju politike koje će biti neprihvatljive za EU i njene članice. A članice su te (važno je zapamtiti) koje donose konačnu, političku odluku da li će i kada Crna Gora biti dio EU.

Na primjer juče, glavna pro-ruska i pro-srpska politička snaga u Crnoj Gori, koalicija “Za budućnost Crne Gore” je najavila da će tražiti usvajanje Zakona o stranim agentima. Ukoliko se taj zakon usvoji, on će biti kopija ruskih i gruzijskih zakona te vrste. Jasno je – ukoliko se taj zakon usvoji, to će bez sumnje značiti kraj demokratije u Crnoj Gori. Vjerovatno ne moramo ni pominjati da će to značiti i kraj evropskog puta naše države.

Druge članice vladajuće koalicije u Crnoj Gori, kao i opozicija i civilni sektor kritikovali su zakon i signalizirali (političke partije) da ga neće podržati u Skupštini. Zašto onda pro-ruske i pro-srpske partije uopšte ulaze u tu priču? Prvo pravilo pregovaranja – postavi maksimalističke zahtjeve, da bi poslije bio zadovoljan i onim što dobiješ, iako to nije sve što si tražio.

Na ovom primjeru to funkcioniše sljedeće – Andrija Mandić i njegova družina neće uspjeti da proguraju Zakon o stranim agentima. Ipak, mogu to što im se “nije učinjelo” oko toga da iskoriste da ucjenjuju ostatak parlamentarne većine da podrži nešto drugo što im je potrebno. Na primjer, Zakon o državljanstvu. Premijer Spajić je već izrazio stav da u usvajanju novog Zakona o državljanstvu ne vidi problem. A cilj tog prijedloga je da maksimalno olakša dobijanje crnogorskog državljanstva.

U praksi, to znači “uvoz” desetina, moguće i stotina hiljada građana iz Srbije i Republike Srpske. Koje će pažljivo odabrati Vučićeve i Dodikove službe, naravno. A kad ti građani, putem novog zakona, dobiju državljanstvo, svi će se upisati u birački spisak. To će dalje značiti da će pro-srpske i pro-ruske partije bez problema dobiti svake sljedeće izbore u Crnoj Gori.

Evropska komisija je već preporučila krajnji oprez i uzdržavanje od petljanja sa Zakonom o državljanstvu. Štaviše, ukoliko se taj zakon usvoji, vrlo vjerovatno će voditi do ozbiljne destabilizacije političke i bezbjednosne situacije u Crnoj Gori. Potpuno je realno očekivati da većina crnogorskih građana neće stajati po strani i pustiti da im (nam) se država na tanjiru izruči Vučiću i Putinu.

Vučića, naravno, sve to ne zanima mnogo. Destabilizacija je upravo ono što on želi – tako čini Putinu kojemu odgovara da se Zapad “zaposli” na Balkanu a takođe sprječava Crnu Goru da brzo uđe u EU. Mandića, Kneževića i ostatak pro-srpskih/pro-ruskih političara takođe nije briga – njihovi šefovi iz Beograda i Moskve sui m dali zadatak, i oni sad taj zadatak ispunjavaju.

Predsjednika Vlade Spajića i njegovu freško (za lokalne izbore u Podgorici) sačinjenu PES-Demokrate koaliciju ili takođe nije briga, ili jednostavno ne mogu da zaustave/kontrolišu bivši Demokratski front. Spajić pokušava da se pozicionira kao glavni pokretač evropskih integracija Crne Gore, kao lider koji je uspio da ubrza proces nakon godina sporog napredovanja.

Međutim, čak i površno istraživanje procesa otkriva da sve to i nije baš istina. Prema sadašnjem planu, Crna Gora će zatvoriti četiri poglavlja do kraja 2024 – poglavlja 7, 10, 20 i 31. Sva ta poglavlja su, međutim, u nadležnosti ministarstava kojima upravljaju ministri iz albanskih i bošnjačkih partija. Tako je za poglavlja 7, 10 i 20 nadležan potpredsjednik Vlade i ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj, a za poglavlje 31 potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović.

Albanske i bošnjačke partije u Crnoj Gori i njihovi lideri su tradicionalno jasno patriotski nastrojeni, i bili su snažni podržavaoci obnove crnogorske državnosti i njenog učlanjenja u NATO. Današnji lideri tih partija su oštro (po našem mišljenju, opravdano) kritikovani zbog odluke da uđu u rekonstruisanu vladu sa pro-srpskim i pro-ruskim strankama. Ipak, uspjesi koje ministarstva kojim upravljaju bilježe u procesu pristupanja EU, mjereni brzim zatvaranjem poglavlja, su prirodna posljedica njihove dugogodišnje privrženosti i podrške evropskim i (prije) evro-atlantskim integracijama Crne Gore.

Prisustvo Ibrahimovića memorijalnoj ceremoniji za žrtve (hrvatske ratne zarobljenike) logora u Morinju se, u tom kontekstu, takođe može protumačiti kao pokušaj da se izglade odnosi sa (članicom EU) Hrvatskom, koji su urušeni usvajanjem (na zahtjev pro-srpskih i pro-ruskih partija) kontroverzne Rezolucije o Jasenovcu u Skupštini Crne Gore. Ibrahimovićev gest je, međutim, u oštroj suprotnosti sa potezom pro-srpskog ministra odbrane Krapovića (Demokrate), koji nije prisustvovao ceremoniji.

Sve ovo ukazuje na vrlo loše stanje vezano za pristupanje Crne Gore EU. I pored svih pompeznih najava, za sada jedino manjinske partije u vladajućoj koaliciji Crne Gore mogu da pokažu rezultate, kada pričamo o zatvaranju poglavlja. Ostatak ili otvoreno sabotira proces (po naređenju Vučića i Putina) ili je nesposoban/ne posjeduje političku volju da zaustavi one koji sabotiraju. A kako je prije pomenuto – pokušaj da se proces evropskih integracija svede na čisto tehničku stvar (implementacija reformi, zatvaranje poglavlja itd) ne dovodi do realne slike. Odluka da li će i kada Crna Gora ući će biti vrlo politička, i donijeće je članice.

Nije samo u pitanju Hrvatska koja može blokirati. Formalno-pravno, bilo koja članica to može da uradi. A svi su izgledi, da ozbiljan broj članica izražava ozbiljnu bojazan od ishoda političkih procesa u Crnoj Gori. Te države su zabrinute, da bi učlanjenje Crne Gore značilo prijem srpskog proksija u EU – što znači prijem ruskog proksija u EU. Zemlje koje mogu biti sljedeće “na liniji vatre” ruskog napada ukoliko padne Ukrajina neće pristati na nove ruske proksije u EU. Dosta su im Mađarska i (do jedne mjere) Slovačka da ispunjavaju Putinove želje u Briselu, više im ne treba.

Sa svoje strane, Srbija i Rusija se naravno “iz petnih žila” trude da Crnu Goru naprave što više pro-srpskom i pro-ruskom, kako bi se šanse za brzo pristupanje EU još više smanjile. Ako to ne urade uspostavljanjem totalne kontrole nad crnogorskom politikom (kroz sredstva poput Zakona o stranim agentima i Zakona o državljanstvu), onda mogu prosto da destabilizuju zemlju. Njihovi propagandisti već prijete građanskim ratom u Crnoj Gori ukoliko suverenističke partije i lista predsjednika Crne Gore Milatovića zajedno preuzmu vlast u Podgorici, nakon što su pobijedili na lokalnim izborima. Srpska pravoslavna crkva stoji spremna da, kao i uvijek, propagandno i logistički podrži. Crnogorski sektor bezbjednosti, koji vrvi od ruskih i srpskih agenata, vjerovatno nije dovoljno jak da se izbori s ovakvim prijetnjama.

Zato, otkud god optimizam o izgledima Crne Gore da pristupi EU dolazio, vrlo vjerovatno ne odgovara realnosti. U stvarnosti, šanse da Crna Gora uđe u EU, iako naravno i dalje postoje, su manje nego prije 5 godina. Povećati se mogu jedino ukoliko se oko pro-ruskih i pro-srpskih partija u Crnoj Gori počne praviti politički “sanitarni kordon”.

(https://x.com/MiljanVesovic )