Funkcioneri pijani, a vozila neosveštana

Za Antenu M piše: Nana Berger

Politička scena Crne Gore uvijek je bila dinamična, ali sada je postala prava vozačka avantura. Slavna „tridesetoavgustovska većina“ otkrila je novi način vladanja – dok narod jedva sastavlja kraj s krajem i jedva stiže od tačke A do tačke B pri ovim cijenama goriva, naši lideri se bave mnogo plemenitijim zadatkom – uništavanjem službenih vozila.

Posljednji u nizu heroja ove sage je Milan Lekić, predsjednik odbora direktora Rudnika uglja, koji je očigledno, u trenutku prosvjetljenja, odlučio da se pridruži elitnom udruženju „Pijani za volanom“. Osnivači ovog prestižnog kluba je Dejan Kandić iz Generalnog sekretarijata Vlade i Aleksandar Sekulić iz Ministarstva zdravlja. Status pridruženih članova imaju predsjednik Odbora direktora Crnogorskog elektroprenosnog sistema Aleksandar Mijušković i glavni finansijski direktor Elektroprivrede Miro Vračar, koji nijesu ispunili uslov za punopravno članstvo – da budu pozitivni na alko-testu, ali uništavanje službenih vozila u cjenovnom rangu između 40.000 i 50.000 eura ih ipak odvaja od običnog svijeta.

Danas zaista ne možete reći da nije došlo do tako dugo prizivanih promjena – uništeni su automobili, a vjerovatno i posljednji ostaci nade u ozbiljnost. Nego, treba ipak da pogledamo širu sliku, jer možda mi puki posmatrači nijesmo u pravu. Možda problem nije u tome što funkcioneri voze pijani, nego što ova vozila nijesu bila osveštana. Sjetimo se trajekta „Trideseti avgust“ koji je jednog dana zadimio, pa da ga morska voda ne bi progutala, zaliven je svetom vodicom. I okađen.

Nadajmo se da su to uradili i sa onih 75 službenih automobila MUP-a, oćiriličenih istog momenta kada su pokrenuta. Treba li pomenuti i Vladin avion, koji je, čim su iz njega izašli naši slavni funkcioneri, doživio manji „incident“ na podgoričkom aerodromu? Možda avionu nije smetala prašina, već manjak crkvenog blagoslova. Tridesetoavgustovska većina okupljena oko volje naroda ne smije se tako igrati božijom voljom i upadati u ove neosveštane nezgode.

Ono što je ipak najbolje od svega je što su ovi ljudi samo četiri godine unazad prozivali bivšu vlast za svaki, pa i najmanji, prekršaj, predstavljajući ga kao dokaz degradacije sistema“, ali sada su to samo „nesrećne okolnosti“. Kad oni demoliraju službena vozila pijani, to je valjda samo znak da su se malo opustili jer je država konačno oslobođena.

Ako nastave ovako, uskoro će autolimari i automehaničari u Crnoj Gori biti najplaćeniji sloj društva. Automobili se demoliraju, a zatim popravljaju. Ali zašto trošiti novac poreskih obveznika na majstore? Makar oni mogu svakog trena da odu u Njemački i baš nema smisla da im se daje novac iz budžeta. Crkva, s druge strane, ne može nikud. Ako ćemo plaćati nekoga, bolje je platiti popa da se pobrine za osveštanje automobila, jer svakako nije stvar u mehanici, već u duhovnom deficitu.

Ne samo da je to jednostavnije, nego je i računovodstveno urednije, jer, s popom nemate problema s analitičkim karticama. Nema ni komplikovanih faktura, kilometražnih obračuna, ugradnji na materijalu i zavrzlama s porezom. Pop dođe, blagoslovi, vi platite „po tarifi“, i svi zadovoljni. A majstor – on tu uračuna i „ruke“ i djelove koje je nabavio, pa ajde ti utvrdi je li to po šoping metodi sad kad cijene rastu iz dana u dan.

Osim toga, Crkva Srbije je već duboko upletena u državni aparat, pa, zašto onda ne bismo još malo „pojednostavili“ stvari? Umjesto beskrajnih računa za popravke, mogli bismo jednostavno da prebacimo dio državnog budžeta direktno crkvi – i uvedemo računovodstvenu stavku „osveštavanje državne imovine“. Bez PDV-a, naravno.

Zato ostanimo smireni i ne osuđujmo pijane funkcionere samo zato što ne razumijemo suptilnosti vođenja države, mada kako bismo i znali kad smo, kako kažu tridesetoavgustovci, 30 godina proveli u diktaturi. Biti pijan za volanom nije simptom bezvlašća, nego metafora vladanja – neka vrsta „nove normalnosti“ u kojoj je uništavanje državne imovine samo prolazna faza u nekoj velikoj duhovnoj obnovi. U svakom slučaju, kako stvari stoje, nama ostaje samo da pazimo kada prelazimo ulicu. A tridesetoavgustovska većina ostaje tu da nas vodi. Pravo u zid, pri punoj brzini.