Vrijeme časti i beščašća

Za Antenu M piše: Željko Perović

U spoljnoj politici svake zemlje, bez obzira na ideologiju i spoljno-političku orjentaciju, odnosi sa susjedima su, ili bi trebalo da su, jedan od najvažnijih državnih prioriteta. To bi, naravno, trebalo da važi i za Crnu Goru. Kako u socijalističkoj Jugoslaviji u međurepubličkim odnosima, sa prekidom nakon raspada zajedničke države do obnove nezavisnosti, te naročito u obnovljenoj državi, sve crnogorske vlasti, bez izuzetka, tako su se i ponašale. I bile pozitivan primjer vođenja i njegovanja politike dobrih odnosa sa svim susjedima. Pa je Crna Gora prepoznavana kao pozitivan primjer kako u regionu tako i šire. Što je državi donosilo benefite. Sve do avgustovskog “oslobođenja” 2020 god. Od tada, pa do danas sve crnogorske vlade vode politiku povlađivanja samo jednoj državi - Srbiji. Suprotno interesima Crne Gore, sprovodi se politika služenja nacionalističko-integralističkim interesima susjedne Srbije i kvarenja odnosa sa svim ostalim susjedima.

Srbija je nesumjnivo po mnogo čemu važna zemlja među državama nasljednicama bivše zajedničke države. I ne samo zbog veličine, brojnosti stanovništva, sličnosti naroda, ekonomskog značaja, zbog onoga što je unijela i u prvu i u drugu Jugoslaviju, uloge koju je imala u obje zajednice, već i zbog uticaja koji vrši na susjedstvo. Naročito zbog posljednjega. Značaj djelovanja Srbije i njen odnos sa novonastalim državama od prvorazrednog je značaja. Prije svega za mir, razvoj i prosperitet cijelog regiona. Srbija, kao takva, trebalo bi da bude značajan faktor u uspostavljanju dobrih međususjedskih odnosa i veoma značajan činilac u razvoju i ukupnom napretku na našim prostorima.

Šta je Srbija radila i šta radi

Mnogo prije raspada jugoslovenske zajednice, srpske nacionalističke elite, i one komunističke i one rojalističke orjentacije, raskrstivši sa idejom “svake Jugoslavije”, odnijele su ubjedljivu pobjedu u obračunu sa slabašnim liberalno-demokratskim strukturama. Uz plebiscitarnu podršku cjelokupnog srpskog društva. Što je značilo prihvatanje nacionalističkog, nikad zvanično objavljenog, Memoranduma SANU. Koji je, jasno je bilo svim nacionalnim elitama “od Vardara pa do Triglava”, osim crnogorskim, da se Srbija pripremala za rat. Rat za teritorije. Rat za veliku Srbiju. Vođeni maksimom “svi Srbi u jednoj državi” i stupidnim zaključkom da je Srbija bila oštećena u Jugoslaviji, svojom politikom i konkretnim činjenjem dali su najveći doprinos rušenju upravo jedine moguće države u kojoj su živjeli svi, zajedno sa ostalim južnoslovenskim narodima.

U periodu koji je uslijedio, Srbija je pokvarila odnose sa svim susjedima, danas nezavisnim državama. Na kraju povela je i četiri rata, iz kojih je izašla poražena, osramoćena, ruinirana. I, što je najvažnije, u uvjerenju da su se svi, i susjedi i cjelokupni Zapad, “urotili protiv Srba i Srbije”. Što je dalje impliciralo političke zaključke i djelovanje u post Dejtonskom periodu, do dana današnjeg.

Ta politika je, sa kratkim predahom nakon Petog oktobra, još razornija i pogubnija. Prije svega za samu Srbiju i njene građane. A naročito za sve njene susjede. Srbija je već skoro pola vijeka u stalnom nesporazumu i sukobu sa svim državama u svom okruženju. Kulminacija takvog ponašanja počinje prije petnaestak godina kada se učvršćuje i zvanično uspostavlja radikalska vlast. Koja predvođena danas samoproklamovanim vođom “svih Srba sveta” ne poštuje nikakva pravila niti želi da se suoči sa posljedicama, prije svega po samu Srbiju, koje je izazvala prethodna bahata Milośevićeva vlast. Štaviše, sadašnja, pod maskom brige za položaj Srba u susjedstvu, kao da je krenula istim putem kojim ide njen uzor Rusija, koja zbog navodne brige za svoje sunarodnike u susjednoj državi vrši najstrašnije zločine već viśe od dvije godine.

Takva Srbija je prepreka bilo kakvim pozitivnim procesima u našoj regiji. Sa njom takvom niko neće, osim crnogorske vlasti, koja besprizorno radi na unižavanju i obesmišljavanju države koju vodi. Takva Crna Gora je danas samo formalno po Ustavu nezavisna i suverena država.

Govoreći o današnjoj Crnoj Gori i opštem stanju svijesti njenih građana, bez obzira na nacionalno i vjersko opredjeljenje, valja se osvrnuti na neke karakteristične pojave.

Nekada je, u staroj Crnoj Gori, najprije u onoj podlovćenskoj, a kasnije i u svim oslobođenim i pripojenim krajevima, važio određeni kodeks ponašanja. Po kome su Crnogorci prepoznavani i bivali slavni. Prije svih važio je najviši, iznad svih kodeks časti. Čast pojedinca, familije, bratstva, plemena, države. Crnogorska čast podrazumijevala je prije svega hrabrost i junaštvo prema neprijateljima, a istovremeno i zaštitnički odnos prema slabijima. To je ono što je ovjekovječio kučki prvak veliki crnogorski vojvoda besmrtni Marko Miljanov.

Tako smo i mi Crnogorci i ostali crnogorski građani koji smo rasli i živjeli u zajedničkoj jugoslovenskoj državi, a vaspitavani i učeni prije svega u kući i školi, ali i u svim drugim institucijama sa kojima smo se susretalu od najranije mladosti, pa do zrelog doba, stasavali, "formatirani" na starocrnogorskim vrijednostima. Koje su istovremeno i osnovne ljudske vrijednosti na kojima počiva moderna civilizacija.

To su one prilično zaboravljene kategorije - moral, ponos, poštenje, stav, dosljednost, principijelnost, vjera, postojanost… ali i prepoznavanje i prezir prema antipodima: laži, podlosti, nasilništvu, podvali, prevari...

Crna Gora je danas najugroženija nakon njenog nasilnog ukidanja 1918.

U današnjoj Crnoj Gori urušene su osnovne moralne vrijednosti, a gotovo je nestao osjećaj stida. Izostanak stida za (ne)učinjeno djelo sve više uzima maha. Što znači i prestanak poštovanja većine (ili svih) moralnih normi. Naravno uvijek treba isticati, sa izuzetkom manjih grupa, predvođenih časnim pojedincima koji ne bi mogli funkcionisati kao ljudska bića bez poštovanja osnovnih moralnih normi.

Bez poštovanja tih normi nije ni moguće graditi stabilno i prosperitetno društvo. Niti odbraniti državu od “spoljnjeg i unutrašnjeg neprijatelja”. Crna Gora je danas najugroženija u modernoj istoriji nakon njenog nasilnog ukidanja 1918 godine.

Srpski nacionalističko-integralistički pokret svjestan je da bi gubitak Crne Gore bio kraj ideje o velikoj srpskoj državi “od Dunava pa do sinjeg mora”. Odnosno završetak priče o “srpskom svetu”. Jer Crna Gora je početak i kraj svake priče o velikoj Srbiji. Ulaskom u NATO, po ocjeni srpskih, ne samo političkih elita, Crna Gora im se samo privremeno “izmigoljila”. Ulaskom u Evropsku uniju bi im konačno “izmakla”. Zato će učiniti i čine sve što mogu da spriječe taj čin. Prvenstveno preko, njima i njihovim ciljevima naklonjene crnogorske vlasti. Besprizorno i neprirodno se stvaraju tenzije i potiče mržnja između dva bliska naroda. Kako srpski nacionalizam doseže kulminaciju i dotiče plafon, što je sve vidljivije, tako su nasrtaji na Crnu Goru sve žešći.

Kako god, jednom, a to nije tako daleko, proći će i vrijeme beščašća i doći će dan kada će srpska politička elita na vlasti i u opoziciji uvidjeti da dalje ovako ne može. I da srpski narod nije zaslužio da bude balkanski parija, niti da ga njegove elite vode “iz pobjede u pobjedu do konačnog poraza”. Da treba da budu ono sa početka teksta -faktor stabilnosti i napretka, a ne stalni uzrok svih napetosti i kočnica dobrih susjedskih odnosa.

Crna Gora će se i ovog puta odbraniti, u to nema sumnje. Njeni građani u Šavniku, Andrijevici, Gusinju, Kotoru, Podgorici… probudili su nadu. Naše, prije svega intelektualne dijelom i političke elite svjesne su da se samo angažovano, mudro i strpljivo mora vraćati pravim vrijednostima, na kojima je Crna Gora stvarana i opstajala. Jer jedino takva Crna Gora, ima budućnost.

Za kraj i podsjećanje na jednu mudrost. Sandro Pertini, predsjednik Italije i poznati antifašista u uvodnom intervjuu datom, tada uglednoj Politici, uoči posjete Jugoslaviji 1983. godine iznio je jedno sjećanje iz svog života. Sa jasnom porukom. Tokom boravka 1942. godine u zloglasnom fašističkom zatvoru Regina Celi, nadomak Rima, njegovog prijatelja, poznatog jevrejskog intelektualca, takođe zatvorenika, fašisti su mučili tokom cijele noći. Zatvor je odjekivao od bolnih jecaja. Ujutro, kada je došao svijesti, prvo što je rekao, naglašava Pertini, bilo je: “znaš prijatelju, ako ne budemo u stanju kad fašizam bude poražen, da razdvojimo italijanski narod od fašista, a njemački od nacista, naša borba biće uzaludna”. Tako i mi u Crnoj Gori, “zlu radikalsku kob” koja vlada Srbijom skoro pola vijeka i kojoj se nazire kraj, nikako ne smijemo poistovjeti sa Srbijom i srpskim narodom.