Gdje su crnogorske djevojčice?

Za Antenu M piše: Ana Nives Radović

Međunarodni dan djevojčica obilježen je prošlog petka, a društvene mreže preplavile su fotografije ponosnih roditelja s njihovim ćerkama, slaveći one koje će jednog dana oblikovati budućnost društva. Digitalni svijet učinio je da makar na trenutak pomislimo kako postoji svijest o potrebi da se skrene pažnja na specifične izazove s kojima se djevojčice suočavaju širom svijeta i kako bi se promovisala njihova prava, pa se na prvi pogled činilo se da je društvo, makar na simbloičkom nivou, na pravom putu.

Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 2011. proglasila 11. oktobar Međunarodnim danom djevojčica, prepoznajući potrebu za većom zaštitom i podrškom, kako bi im se osigurali jednaki uslovi za život, obrazovanje i razvoj. Uprava za statistiku Crne Gore – Monstat – odabrala je 15. oktobar za datum predstavljanja rezultata Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova u 2023. godini. Gotovo ironičan redosljed događaja učinio je da za samo četiri dana svijest i optimizam, koji stavljaju djevojčice u centar pažnje, zamijenimo suočavanjem s razočaravajućim podacima koji otkrivaju dugoročne demografske i rodne neravnoteže.

Podatak da je broj žena, kojih je 50,8 odsto veći od broja muškaraca, kojih je 49,2 odsto, pri čemu ta razlika iznosi 10.019, kao i da su žene starije od muškaraca u prosjeku dvije i po godine bio je dio rezultata iz kategorije podataka o polu i starosti koji se po internet kuloarima najviše komentarisao. U sjenci komentara na ove brojke i debata o razlozima zbog kojih su žene sve brojnije što je starosna dob veća ostali su neki prilično zabrinjavajući podaci – da je broj djevojčica starosti 0-14 godina za čak 4.098 manji od broja dječaka tog uzrasta. Žene su brojnije tek u kategoriji od 30-34 godine i starijim. U dobi između 15 i 19 godina broj tinejdžerki je za čak 1.614 manji u odnosu na broj tinejdžera, što upućuje na to da je neslavni trend počeo prije dvadesetak godina, a da su ga ovako definisane starosne kateorije svrstale među generacije rođenih između 2004. i 2008.

Neznatno manja razlika od 1.601 u korist broj rođenih dječaka u odnosu na broj rođenih djevojčica između 2009. i 2013. postignuta je u vremenu kada se već intenzivno govorilo o problemu selektivnih abortusa i kada su pokrenute brojne društvene i medijske kampanje kroz koje se podizala svijest o ovom problemu. Među rođenima između 2014. i 2018. razlika u korist dječaka je 1.391 što ukazuje na to da je došlo do podizanja svijesti o ovom problemu, no ipak samo djelimično. Razlika generacija između 2019. i 2023. pokazuje da je rođeno 1.106 dječaka više nego djevojčica, a s obzirom na to da je time obuhvaćeno i vrijeme pandemije, te da je tokom tog perioda rođeno manje djece u odnosu na prethodne godine, umjesto optimističnog tumačenja ovakvih podataka ipak ih treba uzeti s rezervom.

Ako sve ovo stavimo u kontekst planiranja budućnosti u Crnoj Gori na način pomoću kojeg najzahtjevniji strateški dokumenti liče na vježbanke osrednjih studenata, a tome dodamo odsustvo javne kampanje podizanja svijesti o gorućim problemima ostaje premalo razloga da vjerujemo da će se situacija mijenjati nabolje. Na primjer, kolaps zdravstvenog osiguranja i prelazak na budžetsko finansiranje javnog zdravstva pokazuje alarmantnu nesposobnost državne administracije da prepozna dugoročne posljedice svojih odluka i da razumije kako one u suštini ugrožavaju osnovna prava građana na zdravstvenu zaštitu.

Fundamentalni problem današnje Crne Gore je u tome što su se čak i oni sistemi, poput zdravstvenog i penzionog, koji su decenijama bili važni stubovi društva, koji su uspijevali da se oporave i u najturbulentnijim vremenima, nakon najvećih kriza, nekome učinili kao fleksibilan prostor za političke eksperimente. Kada se ono što se naziva Bizmarkovim modelom obaveznog zdravstvenog osiguranja i finansiranja javnog zdravstva iz bruto zarada zaposlenih zamijeni budžetskim intervencijama, država ulazi u opasnu dinamiku nepredvidivih fluktuacija u prihodima i troškovima. Još je zanimljivije kako je transformacija penzionog sistema po sličnom principu urađena prije objavljivanja demografskih podataka na osnovu kojih bi se mogle praviti strategije vezane za odnos radno angažovanog i penzionisanog stanovništva.

Dok se evidentan problem pada nataliteta koristi kao popularna tema u političkim obraćanjima, a rješenje vidi u finansijskim podrškama koje po pravilu uključuju neku X+1 formulu, u kojoj svako sljedeće dijete generiše veći prinos, zaboravlja se na to da je jedan od osnovnih preduslova povećanja nataliteta efikasan zdravstveni sistem u kojem trudnice i novorođenčad imaju neprekidan i kvalitetan pristup prenatalnoj i postnatalnoj zdravstvenoj zaštiti. Kada zdravstveni sistem nije sposoban da obezbijedi osnovne potrebe, osjećaj nesigurnosti i anksioznosti raste među stanovništvom, stvarajući okruženje u kojem je teže donositi dugoročne odluke.

U društvu koje je u stanju da od svega napravi politički eksperiment očekivati ozbiljnu kampanju koja će postepeno eliminisati problem s početka priče bi bilo nerealno do granica neozbiljnosti. Kombinacija pada nataliteta i selektivnih abortusa u postojećim uslovima suočiće društvo sa dugoročnim posljedicama koje će trajno izmijeniti demografsku strukturu društva. Nedostatak djevojčica danas ne znači samo statističku neravnotežu, već i smanjenje broja žena koje bi u budućnosti trebalo da budu ključne za društveni i ekonomski razvoj zemlje.

Svako dalje ignorisanje ovog problema otvara put ka demografskoj katastrofi, ali hajde da ipak posvetimo pažnju priči onih koji bi bez tropetinske većine, koja je za to neophodna, mijenjali članove Ustava koji im nijesu po volji, pa da se još dugo vrtimo u začaranom krugu nečije nespremnosti da prihvati realnost, kao ni odgovornost, jer društvo koje ne nudi konkretna rješenja stvarnih problema možda i treba da bude osuđeno na dječačke snove onih kojima ovo nije prvi popis na kojem su po godinama u kategoriji iznad državnog prosjeka.