Nešto iza čega stoji država ne može da ne bude

Zato i može da optužnica protiv Lazovića, sa sve predmetom dođe u minuli petak u Viši sud, a da rješenje o produženju pritvora bude donešeno u subotu.

Piše: Zoran Piperović

16.10.

16:35h

Poznato je da ne postoji nešto iza čega stoji država - da ne može, da ne bude.

Posebno, kada joj je baš do toga.

Zato i može da optužnica protiv Lazovića, sa sve predmetom dođe u minuli petak u Viši sud, a da rješenje o produženju pritvora bude donešeno u subotu.

Takva brzina u proučavanju ogromnog spisa, takvu brzinu u donošenju odluke, tako brzo vijećanje - proučavaće neka buduća nova nauka o brzinama.

Jer, uspjeli su da pročitaju , sve svjedočke iskaze, sve zapisnike o pretresima, svih stotinu drugih dokumenata i zatim još i utvrde materijalno pravni osnov - osnovanu sumnju za tačku 4.

Samo ne znam sa kojom brzinom vidješe osobito težak način izvršenja.U čemu se sastoji. Posebno, kako u brzini vidješe - šta je posledica.

Pa, nijesu oni Ana Vuković.

Ana je jedna.

Kolega Šćepanović iz istog suda i vijeće toga suda, onomad ništa od toga nijesu vidjeli.

Priznajem, nikada nijesam bio pametan i stručan na brzinu u jednom danu. Da bi u drugom danu kucao ono što sam smislio u prvom danu.

Osim ako bih, ne daj Bože, već otkucanom nekom odlukom unaprijed čekao nešto što bi trebalo da proizvede odluku koju sam unaprijed donio.

Što ovdje nije slučaj.

Sigurno.

I nemam ništa protiv.

Naprotiv.

Pohvaljujem sposobnost vijeća, da sve (proučavanje nepoznatog spisa, vijećanje, kucanje odluke) urade za manje od 24 sata.

Ani je makar u Vrhovnom sudu trebalo 72 sata da pogriješi, kako reče Turković.

Dakle, zadivljen sam, iako nijesam naivan i neupućen kako to funkcioniše.I po kojem principu se ovako odlučuje.

Samo mi nešto smeta.

Iza svake smetnje stoji logika.

Kako će sudija Zoran Radović, da nas branioce 8. novembra sluša na ročištu za potvrđivanje optužnice, kada je on ovim rješenjem i utvrđivanjem osnovane sumnje, sam sebi potvrdio. Sve.

Hoće li nas gledati u oči, nezainteresovano šarati pogledom po sali, dremuckati ili kobajagi značajno gledati u spise.

Mislim, čisto da znam - što da obučem.

Hoću li kravatu, odijelo ili mogu farmerke, dzins kosulju i čizme sa mamuzama.

Da galopom iz sudnice odjurim u preriju. I da sam sebi potvrdim - da sam stvarno kaubojac.

Hoće li druge kolege pristati da budu Indijanci, vidjećemo.

Teke, neki vrač stoji nad ovim (ne)predmetom.

P.S. Jedino oni punih džepova vlasti mogu da mrze, preziru, ponižavaju čovjeka, da ga kinje, pljuju, a da sve to liči na poštovanje procedure i poštovanje ljudskih prava te osobe.